Page 155 - Meša Selimović - Tvrđava

je bilo pred zoru, kad su pamet izgubili, svi osim Osmana. Mahmut ih je naucio
i kako sviraci treba da sviraju, tiho, gospodski, da se cuje samo do kucnih
vrata, da ulazi u srce, da te davi u grlu a ne znas zasto. Osman Vuk mu je
priznao znanje, rekao da mu je veselje ljepse zbog Mahmuta, i sve ga grlio,
grlio, kao brata, kao pravog prijatelja. A i taj Osman Vuk, nije vuk, vec arslan,
on sve moze sto iko moze a ne moze svako sto on moze. Sve mu je novo, sve
muzevno, sve veselo, i ono sto zna i ono sto kaze. Vilice je razvalio smijuci se i
cudeci, i da je juce umro, ne bi znao da i takvih ljudi ima na svijetu. On je
najvedriji, najzanimljiviji, najbolji, najpametniji, najhrabriji covjek koga je ikad
vidio. A sta sve u njemu lezi, tesko je i vjerovati. Svirao je na sarkiju a Ramo
je pjevao, onda je on pjevao a Ramo svirao, onda je igrao neku cerkesku igru,
Mahmut nikad nista ljepse nije vidio, pa neku rumunsku igru, sa Zajkom. Oko
ponoci dosli nekakvi grmalji, pa hoce da pokvare veselje, traze da Ramo njima
svira, naredjuju da se prekine igra, a Osman njima, tako i tako, sjedite i pijte,
ne kvarite nam veselje, ne smetajte nam, ni mi vama ne smetamo. Oni,
bezobrazni, ni opepeliti, davno su, vele, tutora sahranili, a ako mu se ne
svidja, eno mu vrata, slobodna mu dzada, i sve tako, da se pobljujes, a
bogami, i prijete, vidim, svasta se moze desiti. Ali se s Osmanom nista ruzno
ne moze desiti. On ti ustade, pa polako, ama korak nece da pruzi, ni rukom
brze da mahne, jok, vec kao da ima vremena za sve, pridje jednom grmalju, a
grmalj golem, jedva je na vrata usao, udari ga po desnom, udari po lijevom
obrazu, onako izamaske, grmalj samo klece, Osman pridje drugom, isaketa i
njega, a kako ga koji put udari, a njemu glava poleti, i odletjela bi da nije
vezana za vrat, pa se vrati na drugu stranu, pola metra se odvoji, pa se opet
nekako namjesti, saka mu teska kao topuz, pa grmalj ne zna ni gdje je ni sta
se s njim desava. Onda jednome naredi da otvori vrata, a obojici da se gube i
da nikad vise u zivotu ne zavire ovamo, i bogami, uvukose vratove, poslusase
ga, kao djeca hodzu, i klisnuse u mrak. A on se vrati u drustvo. - Gdje smo
stali? - veli, kao da nista nije bilo. Tada Muharem Pjevo, odusevljen, poruci
pjesmu, i htjede da plati, Osman samo izdrelji, oci, strah te u njih pogledati
kad planu, srce ti se skupi ko oskorusa, a samo tren poslije, sunce iz njih
zasija, pa veli Pjevi: - Veceras ne turaj ruku u dzep. A koliko je platio Zajki,
koliko sviracima, koliko momcima, to samo on zna, svrsio je to nasamu,
gospodski, ali je para pogolema, vidjelo se po tome kako ga gledaju, kako se
ponizno smijese, kako se klanjaju, svi bi ostali; na nogama tri dana i tri noci,
da je on htio. Ali kad cu kako mujezin uci sabah, dize se i veli: - Srecan vam
Bajram, braco. I hvala sto ste mi ucinili cast. I trijezan, kao da nije proveo noc
u picu, oprostio se sa Zajkom, a svirace zamoli da ga ne prate dugo ulicom,
Bajram je, praznik, ljudi vec idu na molitvu, ne treba da im smetaju. Pratili su
ih svirkom do mosta, na mostu su odsvirali jos jednu pjesmu, ljudi su zastajali,
iduci u dzamiju, a on se klanjao, s rukom na prsima, i cestitao im Bajram.
Onda se poljubio sa svima iz drustva, i s Mahmutom, u oba obraza, i otisao
kuci. Mahmut je bio suvise uzbudjen da bi dugo spavao, dva velika djuguma
prosuo na glavu, da dodje sebi od rakije i od velike srece, i dugo poslije toga
pricao o Osmanu i o toj nezaboravnoj noci.

Nije mi to mnogo licilo na Osmana Vuka, nikad (nisam vidio kako se veseli, ali
ova uzdrzanost i odmjerenost sasvim je neobicna, nimalo njegova. Ili je
Mahmut nesto pogrijesio, ili ja nista ne znam o Osmanu Vuku.