Page 154 - Meša Selimović - Tvrđava

Te veceri, vec u sumrak, cekala ga je pripremljena gozba s jelom i ohladjenim
picem. Zajko, vazan i utegnut, i njegova dva momka, u svecanim odijelima,
tiho i uzurbano su vrsili posljednje pripreme za to ludo bogosluzenje, a stari
Ciganin Ramo, najbolji svirac i pjevac koga je svijet vidio, i njegovih pet
sinova, cekali su spremni, gledajuci pobozno u Osmana i njegove drugove,
veseljake, kockare, ukoljice, ludove, pijanice, najvece sarhose u gradu.

Kad je pukao top na Tabiji, oglasivsi kraj posta, Osman se digao, omrsio se,
toboze, zalogajem hljeba i casom rakije, zazelio svima srecan Bajram, jer sutra
bogzna hoce li i znati da je Bajram, i tada je pocelo veselje.

Sejmeni i nocobdije vukli su se kao sjenke oko mejhane, ali su cijelu noc
slusali pjesmu, svirku, smijeh, viku, u noc niko nije izasao.

Sve mi je to ispricao Mahmut Neretljak, koji je cijelu noc pio s Osmanom, i
njegovim drustvom, odspavao ujutro sat-dva, i odmah izletio iz kuce, zut kao
limun, ali srecan i blazen, kao da su mu svi zivotni snovi ostvareni. Veselio se s
Osmanom Vukom! I svakome je to pricao.

Ne bi nikad stigao do Osmana i Zajkine mejhane, to je za njega daleko koliko i
pasin konak, slucaj ga je doveo do te neocekivane srece. Osman Vuk je bio
dosao da mene pozove na to bajramsko slavlje, ali su mi Tijanine zloslutno
skupljene obrve ubile svaku volju za veseljem. Nikad nisam bio, ne moram ni
sad, tjesio sam se, kad mi nista drugo nije ostalo.

Mahmut je slusao, kao u zanosu, i sigurno mislio da sam jado koji ne zna sta je
pravo musko veselje, niti cu ikad saznati, kad odbijam poziv koji bi svako
prihvatio, ako je pravi covjek. Ja, eto, nisam pravi covjek, i predlozio sam
Osmanu da povede sa sobom moga priljatelja Mahmuta, on to voli, a i za
drustvo je bolji od mene.

Mahmut me pogledao zahvalno, Osmana s nadom, uzbudjen kao djevojka kad
se nada da ce je isprositi, a kad je Osman pristao, nesto mu je zaklokotalo u
grlu, gotovo se zagusio zbog te pocasti, ali se brzo pribrao i dostojanstveno
zahvalio na pozivu.

Zacudio sam se, posteno da kazem, sto ga je Osman pozvao, ali mi to nije bila
najveca briga. Izasao sam s njim, da ga upitam, zar nece pokusati da spase
Ramiza, veceras bi bas bilo zgodno, svi se vesele, a on se samo nasmijao: - I
ja se veselim.

Ostao sam zbunjen, a Osman je otisao smijuci se.

Mahmut mi je sutradan pricao da je pijanka bila nevidjena: dzaba, za pice
treba da se nadju pravi ljudi. Sile su, nema sta, narocito Osman, ali je dobro
sto su i njega, Mahmuta, pozvali. Pokazao im je kako se pije, polako, dugim
gutljajima, s jezika a ne iz grla, ne naiskap, to je prosto, i ne moze se dugo
izdrzati. Doduse, poslije je i on pio naiskap, i srkao iz tanjira, kao corbu, ali to