Page 163 - Meša Selimović - Tvrđava

Znam kako mu je drago!

Sjetilo sam se i nasmijao u sebi, s uzivanjem: kad bi znali da se sinocnja
otmica desila po Sehaginom naredjenju, da li bi se ovako ljubazno smjeskali,
skrivajuci sta misle i sta stvarno zele jedan drugome?

Prisao sam, kad je ostao sam, cestitao mu, poljubivsi ga u ruku. Mislio sam da
cemo se poljubiti u obraz, kao jednaki, svejedno sto nismo, ali sam po
ukocenom drzanju osjetio da ne zeli prisnost sa mnom. Mozda zato sto je
medju nama vazna tajna, i drukciji odnos nego medju ostalim ljudima. Ili
primam privid za stvarnost, kao Mahmut.

Ne, nase je ipak drugo. (Uzalud, covjek je nepopravljiv, i najcesce laze sam
sebi, i ne znajuci to.)

Upitao sam, ne zeleci da me odvoji, sta je s Ramizom, gdje je sklonjen?

Odgovorio je bez osmijeha:

- Odakle bih ja znao! Zasto mene pitas?
- A koga da pitam?
- Nikog.

Pa se osmjehnuo, naknadno, i uveo me u jednu sobu, medju mladji svijet.
Mladji i nevazniji. Moje se uvijek zna, a znace se i kad ostarim, kao Mahmut.
Srecom, svejedno mi je.

A imao sam i precih briga: mislio sam na Sehagin odgovor. Zastidio sam se i
naljutio, zastidio zbog sebe i svog glupog pitanja, naljutio i na sebe i na njega.
Mozda ima pravo, ne treba pitati, narocito u ovom casu, stotinu usiju moze da
cuje, ali je to mogao reci drukcije, manje oporo, manje uvredljivo. Zar nam
uvijek moraju pokazati da su visi od nas?

Sjedio sam namracen i srdit, i slusao razgovor koji sam jedva razumijevao.

Sta cu ja ovdje? Zasto nisam cestitao praznik i odmah se vratio? Nagovorio
sam Sehagu da spase Ramiza, zar mi to nije dovoljno? Ucinio sam vise nego
sto sam mogao i u snu zamisliti, sta hocu jos? Da pricamo o dobrom covjeku,
da se divimo sami sebi kako smo ucinili dobro djelo, da likujemo nad
bezobzirnim ljudima? Zaista, smijesno.

Ovo je drugi svijet, dalek i nerazumljiv. Ucinili su, i gotovo! Ucinili su, i sta
treba o tome pricati? Mi prosti ljudi volimo da sladimo i prezivamo ono sto
dozivimo. Oni djeluju i zaboravljaju. Priznajem, njihovo je mudro, moje glupo.
Ja sam ponosan i odusevljen zbog hrabrog djela, oni su izvrsili hrabro djelo, i
cute. Mi ne ucinimo mnogo ni malih a kamoli velikih djela, zato ih i ne pustamo
lako iz usta i iz srca. A bogzna koliko oni imaju svakakvih djela i svakakvih
tajni. Sve je kod njih tajna, kod nas tajni nema. Mozda se po tome veliki svijet