Page 168 - Meša Selimović - Tvrđava

svega sto je bila, zaboravila rodbinu, zaturila sve na sto je navikla, pogubila
prijatelje i poznanike, a sve zbog mene. Ja se nisam odrekao nicega svoga. Ja
izlazim, imam svoje drustvo, svoje brige, koje nisu njene, jer ih krijem, nema
me po cio dan, bogzna kuda lunjam i sta radim, sve svoje znam i drzim,
Bajram nisam zaboravio, ona ce svoje pozaboravljati i ostace pusta, kao
strnjika. U srijedu joj je bila slava, Nikolj-dan, dvadeset godina je s porodicom
bila zajedno toga dana, a u srijedu je presjedila sama, isplakala se sama, i ne
zbog kucne slave, vec zbog svoje sudbine. Zasto nije rekla? Zar mora sve da
kaze? Zar ne mogu sam da vidim? Ja se brinem o Mahmutu, o Ramizu, o
Sehagi, a o njoj ne vodim racuna. Ona vidi na meni svaku promjenu, svaku
sjenku kad predje preko mog lica, ja na njoj i u njoj ne vidim nista. Navikao
sam se na njenu paznju, vise je i ne primjecujem, ali i ona je kriva, razmazila
me, skriva od mene nevolje, nestasicu, cak i svoje neraspolozenje, samo da ne
osjetim nikakvu tezinu. Pa bar da to vidim, ne bi zalila. Drugi muzevi igraju
oko svojih zena, ugadjaju im, maze ih. Ona to ne trazi, kaze samo kako je kod
drugih. A sta ja njoj cinim? Jesam li je gdjegod izveo? Nisam, nigdje. Jesam li
je iznenadio icim lijepim za ove dvije godine? Nisam, nicim. Kao da je
sluskinja, a ne zena. Muskarci su grubi i sebicni, pazljivi samo u pocetku, dok
se ne naviknu, a kad zena poruzni, kao sto je ona poruznjela, onda bjeze od
kuce. Ona to zna, niko ne treba da joj kaze, vidi po svemu, ne volim je vise, i
ne bi se cudila kad bi cula da imam ljubavnicu. Ali to ona nece trpjeti, kao
druge zene, otici ce, nista nema i nikoga nema, a otici ce, kud bilo, bice
sluzavka, ali ponizenje nece trpjeti.

Tako me izgrdila i za ono sto sam kriv i sto je zamislila da sam kriv, optuzila
me za grijehe svih muskaraca, i zivih i mrtvih, okrivila me zbog poroka djedova
i pradjedova, i zbog opste muske pokvarenosti, koju ne treba dokazivati.

U pocetku mi je bilo smijesno, pa krivo, pa sam se naljutio, i na kraju nisam
znao sta govorim, kao i ona.

Cekaj, vidi kako pada snijeg, govorio sam. Pa: sta ti je, zaboga! A onda: zar
sam zasluzio da me toliko vrijedjas!

Ljutito sam je podsjetio da sam joj sve posteno rekao kad smo se prvi put
sreli, i ko sam i kakav sam, nista sakrio nisam, znala je da je ceka sirotinja, i
sad mogu samo da je zalim sto se nije udala za trgovca ili zanatliju, bila bi
ugledna i postovana zena. (Iz mene je govorila srdzba a ne razlog ni pamet, pa
sam lupao kao ludi Mujo u bubanj.) Ja joj ne mogu pruziti m bogatstvo ni
ugled, pruzam joj samo ljubav. Ali to njoj nije dovoljno. Briga nju za moju
ljubav, mogu se tom ljubavlju zakititi kao peruskom. I sta hoce od mene? Kud
da je izvodim? Da je vodam po Bascarsiji, da je mladici gledaju? A za krsnu
slavu, kako mogu znati, kad ni svoje ne znam, ni za Bajram ne bih znao da me
Sehaga nije pozvao. Kaze da me razmazila; vidim kako me razmazila, grdi me
kao da sam ne znam sta ucinio. Ja sam nju razmazio, pustio sam joj na volju
toliko da uskoro necu smjeti ni iz kuce iskoraciti, treba jos samo da mi stavi
lanac na noge.