Page 159 - Meša Selimović - Tvrđava

Nije izveo Ramiza iz tvrdjave, ali je sve ucinjeno po njegovoj zamisli. Nisam
htio da joj to kazem, uvrijedilo me njeno odusevljenje. Ali je istina. On radi
ono sto hoce, uzima od zivota sto mu se svidja, pametan je da smisli sve sto
mu treba, a povrsan da bi mislio o razlozima i posljedicama. Da su otmicari
slucajno stradali, njemu bi bilo svejedno. On misli samo na sebe. Zivot je za
njega radost, uzivanje, pustolovina. On je vjetar, podnevno sunce, proljetna
kisa, on cini svoje, on zivi, kao priroda, drugi uzmu od njega sto mogu, sto on
dopusti, ne obazire se ni na koga, i ide svojim putem koji ne vodi nikud. On ne
sanja, vec budan, i zedan svega, ide kroz zivot, ne zeli vec uzima, ne brani se
vec napada.

Ali zasto je ovo ucinio?

Sve je smislio, zaklonio se, zastitio, stotinu ociju naveo na sebe te noci, a sve
se desavalo kako je on htio. Nikome ni na pamet nece pasti, nije ni poznavao
Ramiza, zasto bi se izlozio opasnosti?

A poduhvat je zaista opasan. Ako bi otmicari bili uhvaceni, sigurno bi ga otkrili,
a onda mu ni Sehaga ne bi pomogao.

Zasto je pristao? Sam nema nista od toga, mladic ga se ne tice, a ne vjerujem
da bi se zrtvovao i za koga. On slusa samo svoju misao, i slijedi samo svoju
zelju. Mozda se upustio iz prkosa, zbog nemirna duha, da ucini nesto neobicno
i opasno, da bi uzivao u zbunjenosti tragalaca, smijuci im se i navodeci ih na
pogresan trag. Ni na kakav trag! U mrak. Jer traga nije bilo, kao da je duh
prosao.

Znao sam ponesto o junacima, kukavicama, lopovima, siledzijama, sanjarima,
otmicarima, plasljivim cinovnicima, sujetnim pisarima, ali o ovom gradskom
hajduku nisam znao nista. Sve sto sam o njemu mislio, ostajalo je nedovoljno i
sakato, i uvijek se moglo pobiti drugom mislju.

Tog prvog bajramskog jutra probudio sam se dockan, nocu sam se dugo
prevrtao bez sna, slusajuci kako pekarski radnici, pjevaju, sigurno pijani, i
kako vjetar duva s Trebevica. Nisam mogao da spavam zbog Ramiza i zbog
Osmana. Bio sam uvjeren da se salio, da me varao, kad je rekao da ce se te
noci veseliti. Pocece da pije, i ostavice drustvo, da svrsi posao koji mu je dao
Sehaga. I opet ce se vratiti, i svi ce potvrditi da nikud nije izlazio. Tako je
mislila i Tijana, poslije.

Odredjivao sam vrijeme kad ce Osman doci pred tvrdjavsku kapiju i,
zamisljajuci stotinu prepreka, pomicao ga dublje u noc. Sad ce! Ali su se tada
na ulici javili neciji glasovi, necija pjesma, prisilivsi me da odgodim pocetak. U
ponoc sam cuo ezan s Begove dzamije, ucio je Salih Tabakovic, u nevrijeme, ni
za koga, cudno, kao da jauce, vice u tamnu noc svoj strah i izgubljenost.
Zavijao je kao pas, zbog nekog uzasa koji je samo on znao, a cinio je to
desetak puta godisnje, kao sto je Sehaga pio, podsjecao je ljude na nesrece,
na prazninu zivljenja, na smrt. Taj prestravljeni krik, i vjetar sto je jecao, u
naletima, izdvajali su ovu noc izmedju drugih, i ovaj cas izmedju ostalih. Sad