Page 207 - Meša Selimović - Tvrđava

noz, sasvim neuobicajeno, jer se cuva da ne uvrijedi covjeka bez potrebe, i
rekao da Zafranija trazi pomoc, a u stvari trazi da im on ne stane na put. Zasto
da lazu jedan drugome? Nece im pomoci, sprijecice njihovo unapredjenje,
samo ako bude mogao, jer ne smatra da su zasluzili i ovo mjesto na kojem
sjede, a kamoli vise. Neka miruju i cuvaju to sto imaju, jer pametniji i posteniji
od njih hodaju bez posla, ili gledaju u njih dvojicu sa strahom. I neka pripaze
sta rade, ljudi se zale na njih, a sirotinjska suza je teska. Zasto da im
pomogne? Cime su to zasluzili?

Osmanu je cudno sto je Sehaga tako rekao, mogao je obecati pa ne uciniti, i
sve bi ispalo na isto, ali je Sehaga vec bio zapao u svoju muku, i u Zafraniji je
vidio onog nepoznatog i bezimenog sudiju sto je njegovog sina osudio na smrt,
ili ce osuditi nekog drugog, i nije mogao da se uzdrzi, nije mogao da ne istrese
mrznju i tugu. Zafranija je izasao blijed, drzeci se rukom za zid. A Sehaga je
otisao valiji, da sprijeci to unapredjenje koje ga se ne tice. Da se sa Zafranijom
susreo u nekom srecnijem casu, kad nije otrovan mrznjom, mozda bi sve bilo
isto, ali uljudnije. Ali Sehaga vise ne vlada sobom, i sve je teze sto je stariji,
muci ga misao da iza njega nece ostati nista, cak ni ime. I eto, sad smo u
otvorenom ratu, svejedno je, doduse, da li je otvoreni ili skriveni, ali se valja
pricuvati, jer ni oni nisu andjeli, i vratice udarac, samo ako mognu.

- I ti se pricuvaj - rekao je smijuci se - jer si na ovoj strani.
- Jesu li zato poslali Avdagu da me ispituje?
- Avdaga je od njih najgluplji i najposteniji. Cestit je kao divlji vepar, napada
ne misleci zlo. Mozda su ga i poslali. Traze dokaze, bez sigurnih dokaza ne
smiju na Sehagu. A gdje ce ih naci?
- Hoce li Skakavci reci?
- Ako su oni umijesani, nece nista reci. Nemas razloga za strah.
- Nemam ni razloga ni straha.
- Hvala bogu. Strah je najgora izdajica.

Cudan je covjek Osman, mirno govori o svemu, sve vidi ali se ne plasi, cak kao
da uziva u ovoj guzvi. Izaziva postovanje svojom smisljenoscu i hladnocom.
Kao da je oklopljen Sehaginom moci, svojim nebojanjem, nadmocnim
preziranjem ljudi, drskim lukavstvom, bezobzirnoscu, spremnoscu da ucini ali
da cuti, jer ga zanima djelo a ne glas o njemu. Vjeran je Sehagi, izgleda, zato
sto postuje njegovu snagu, zato sto mu je potrebna njegova zastita, zato sto
radi sta hoce. A mozda su po necemu slicni, godinama su zajedno, nista ne
kriju jedan od drugoga, niti mogu sakriti, toliko se poznaju, jednako su
nemilosrdni, jednako opasni, jednako daleki od ljudi, mada svaki na svoj nacin,
Sehaga s vrelom mrznjom, Osman s hladnim prezrenjem.

Rastavsi se s Osmanom, i razmisljajuci o njemu, kasno sam primijetio serdar
Avdagu, i nisam rnogao promijeniti pravac. Nasao je valjda slucajno, ili je
cekao nekog drugog, a mozda je znao gdje sam bio, ali ma zbog cega da ga je
djavo doveo bas ovamo, nismo se mogli mimoci bez rijeci. Neprijateljstvo
obavezuje kao i prijateljstvo. Gledao je u mene kao covjek s kojim me veze
tajna, ili kao dobar poznanik koji ocekuje da stanem i pocnem razgovor,