Page 92 - Meša Selimović - Tvrđava

se kamenje odronjava u pecini. U suprotstavljanju bih se nekako opravdao,
samome su mi ostajale teske sumnje. Nesto nije u redu sa mnom, ili sa
svijetom, ili je u redu i sa mnom i sa svijetom, ali ne mozemo vezu da
uspostavimo, nikakvu. Da li je iko uspostavlja, ili ljudi lazu, pretvarajuci se da
nema raskida ili im je svejedno, a odrzavaju samo privid. Da li je moguca
ikakva veza izmedju covjeka i svijeta osim moranja? Ja ne biram ono sto
imam. Ne biram, u stvari, nista, ni rodjenje, ni porodicu, ni ime, ni grad, ni
kraj, ni narod, sve mi je nametnuto. Jos je cudnije sto to moranje pretvaram u
ljubav. Jer, nesto mora biti moje, zato sto je sve tudje, i prisvajam ulicu, grad,
kraj, nebo koje gledam nad sobom, od dijetinjstva. Zbog straha od praznine,
od svijeta bez mene. Ja ga otimam, ja mu se namecem, a mojoj ulici je
svejedno, i nebu nada mnom je svejedno, ali necu da znam za to svejedno,
dajem im svoje osjecanje, udahnjujem im svoju ljubav, da mi je vrate.

Ljudima ne mogu udahnuti svoju ljubav, i oni ne mogu da mi je vrate. Gledaju
me hladno, sumnjicavo odmjeravaju opasnost koja im od mene prijeti i,
zatvoreni svakako, zatvaraju se jos vise, na prvu neocekivanu rijec, na prvi
nenaviknut pokret, ili odmah napadaju, braneci se, jer vise vole da ubiju nego
da strahuju. Ljudi se u stvari boje, zato su surovi. Napad je odbrana koju
naredjuje opreznost, i tako nema lijeka surovosti, jer nema lijeka ljudskoj
nesigurnosti.

Ali sta je sa mnom? Ne mogu da napadam, ne mogu cak ni da se branim. Ja
sam talambas po kojem biju, ali nekakav gluhi talambas koji niti sam jeci niti
koga saziva.

8. Junak koji se boji usamljenosti

Kad bi me umorilo uzaludno ocekivanje da se, nekim cudom, poruse zidovi oko
mene, kad bi mi dosadilo besciljno hodanje po gradu, kad bi mi razgovori s
ljudima postali nezanimljivi, jer se ne razumijem u poslove, ili mucni, jer me
hvatao strah da cu postati rusevina, kao i vecina onih koje sam susretao,
odlazio sam u staru biblioteku sto je mirisala na hartiju, prasinu i mastilo, i
satima ostajao s knjigama i sa bibliotekarom Seid Mehmedom.

Najcesce smo bili sami. Ponekad bi dosao neki stariji djak medrese, ili rijetki
ljubitelj knjiga, pa bi se opet sve utisalo, i stari rukopisi su na policama cutali
kao i prije, mirni, mudri, mladi vec stotinama godina.

Ovdje sam tih, tisi nego obicno. Osjecao sam da vrijeme nije samo proticanje,
vec i prisustvo. Vidljivi trag necije ruke sto je davno zapisala neravne redove,
prkosi smrti, a rijeci i njihov smisao zive neprekidno, kao izvor koji ne
presusuje, kao svjetlo koje se ne gasi.

Sve ljudsko ipak ne umire.

Na Seid Mehmeda sam se toliko navikao, da sam pored njega mogao cutati
satima. On je cutao i sam, i s drugima. U pocetku mi je bilo neobicno da cutim