Page 102 - Naomi Klein - "Ne" Nije Dovoljno

Friedman je savjetovao Pinochetu da se drži po strani kada krene ekonomska
transformacija, propisavši mu, kako je to nazvao, ,,šok-terapiju“. Uz savjete
slavnog ekonomista i njegovih bivših studenata (u Latinskoj Americi poznatih
kao „dečki iz Chicaga"), Čile je zamijenio sustav državnih škola vaučerima i
plaćenim školama, uveo plaćeno liječenje i privatizirao vrtiće i groblja (te još
štošta što američki republikanci priželjkuju već godinama). Prisjetimo se: bila
je to država u kojoj je narod bio otvoreno nesklon upravo takvim planovima
— država koja je, prije puča, imala demokratski izabran socijalistički program.
Slični režimi ustoličeni su u još nekim latinoameričkim državama tijekom tog
razdoblja. Vodeći intelektualci iz te regije iznjedrili su jasne poveznice između
ekonomske šok-terapije koja je osiromašila milijune ljudi i epidemije torture
koja je poharala stotine tisuća ljudi u Čileu, Argentini, Urugvaju i Brazilu -
one koji su vjerovali u poštenije društvo. Kako se zapitao pokojni urugvajski
povjesničar Eduardo Galeano: „Kako je moguće očuvati takvu nejednakost,
ako ne elektrošokovima?“
Latinska Amerika primila je osobito veliku dozu tog dvojnog oblika šoka.
Većina „slobodnotržišnih" preobražaja nisu bili toliko krvavi. Radikalne poli­
tičke mijene poput raspada Sovjetskog Saveza ili kraja južnoafričkog aparthejda
također su pružile dozu dezorijentacije, dovoljnu za neoliberalne ekonomske
transformacije. Najpoznatija „babica" dosad bila je teška ekonomska kriza
koja je nebrojeno puta korištena za promicanje radikalnih kampanja privati­
zacije, deregulacije i rezova u javnom sektoru. Istini za volju, svaki šok može
upaliti - uključujući i prirodne katastrofe koje zahtijevaju opsežnu obnovu i
time otvaraju vrata prijenosu vlasništva nad zemljom i prirodnim bogatstvima
s ranjivih na one moćne.

Potpuna suprotnost poštenju

Većina ljudi užasava se od takve zlouporabe krize, i to sasvim opravdano. Jer
doktrina šoka dijametralno je suprotna načinu na koji obični ljudi, prepušteni
samima sebi, pokušavaju reagirati kada se suoče s velikim traumama - a to je
pružanje pomoći. Sjetite se samo nevjerojatnog iznosa od tri milijarde dolara
privatnih donacija nakon potresa na Haitiju 2010., milijuna i milijuna dolara
pomoći prikupljenih za žrtve potresa u Nepalu 2015. ili nakon cunamija u Aziji
2004. godine. Te katastrofe, kao i mnoge druge, potaknule su nesvakidašnje
izraze velikodušnosti pojedinaca sa svih strana svijeta. Tisuće i tisuće običnih
ljudi donirali su novac i pomagali bez naknade.
Kako je to lijepo opisala američka povjesničarka Rebecca Solnit, katastrofe
na neki način izvlače ono najbolje u nama. U takvim trenucima viđamo neke
od najpotresnijih prizora međusobne pomoći i solidarnosti. Unatoč desetljećima
međuetničkog građanskog rata na Sri Lanki, nakon cunamija 2004. musli­
mani su spašavali svoje susjede hinduiste, a hinduisti svoje susjede budiste. U