Page 98 - Naomi Klein - "Ne" Nije Dovoljno

Zelena zona u to je vrijeme bila prćija Paula Bremera, bivšeg pomoćnika
Henryja Kissingera i direktora njegove konzultantske tvrtke, kojega je George
W. Bush imenovao glavnim američkim poslanikom u Iraku. Budući da nacio­
nalna vlada nije funkcionirala, on je tako defacto postao vrhovni irački vođa.
Bremerovo carstvo bilo je potpuno privatizirano. U vojničkim čizmama i ele­
gantnom odijelu, Bremera su vječno štitile falange u crno odjevenih plaćenika,
zaposlenika danas nepostojeće tvrtke Blackwater, dok je samu Zelenu zonu
vodila tvrtka Halliburton - jedna od najvećih naftnih kompanija na svijetu
(kojom je ranije predsjedavao tadašnji američki potpredsjednik Dick Cheney)
- kao i mreža drugih privatnih tvrtki.
Kad su američki dužnosnici izlazili iz Zelene zone („Smaragdnoga grada“,
kako su zonu nazivali neki novinari), činili su to u teško oklopljenim konvojima
dok su vojnici i plaćenici okretali svoje automate u svim smjerovima - vođeni
pravilom „prvo pucaj, potom pitaj“. Obični Iračani, koje je navodno oslobo­
dilo sve to naoružanje nisu uživali nikakvu zaštitu, osim one što su je vjerske
milicije pružale u zamjenu za odanost. Konvoji su odašiljali jasnu poruku -
neki životi neusporedivo su vredniji od drugih.
Iz dubina svoje tvrđave u Zelenoj zoni Bremer je izbacivao proglas za pro­
glasom o tome kako se Irak mora preobraziti u uzornu ekonomiju slobodnog
tržišta. Ako bolje razmislimo, to uvelike podsjeća na Trumpovu Bijelu kuću.
A i proglasi su zvučali slično. Primjerice, Bremer je naredio da se u Iraku mora
uvesti jedinstvena porezna stopa od 15 posto (prilično slično Trumpovu pri­
jedlogu), da se sve državno vlasništvo mora što brže rasprodati (o čemu razmi­
šlja i Trump) te da se vladina administracija mora radikalno srezati (ponovno
Trump). Ritam je bio bjesomučan. Bremer, koji nije skidao pogled s iračkih i
inih nalazišta fosilnih goriva, bio je odlučan preoblikovati zemlju prije nego
što Iračani iziđu na izbore i uspiju se izjasniti o tome kako bi to trebala izgle­
dati njihova „budućnost u slobodi11 .
U jednom osobito nadrealnom razdoblju Bremer i Državno tajništvo
dovode čak i savjetnike iz Rusije koji su vodili katastrofalni ruski eksperiment
„ekonomske šok-terapije“, korupcijom prožetu deregulaciju i privatizacijsko
ludilo koji su stvorili tamošnju ozloglašenu klasu oligarha. Unutar Zelene
zone uzvanici su - među njima i Jegor Gajdar, poznatiji kao ruski „Doktor
Šok“ - poučavali američke političare u Iraku o tome koliko je važno korje­
nito preobraziti ekonomiju, i to odjednom, bez oklijevanja, prije nego što se
irački narod oporavi od rata. Iračani nikad ne bi prihvatili takve programe da
su imali pravo glasa (štoviše, poslije su odbacili veći dio). Samo je ekstremna
kriza mogla Bremerovu planu dati uvjerljivost.
Zapravo, Bremerova neskrivena odlučnost da pod okriljem krize rasproda
sve iračko državno vlasništvo uvelike je potvrdila općeprihvaćeno viđenje
da je glavni cilj invazije bio osloboditi Irak za račun stranih kompanija, a ne
irački narod od njegovih tlačitelja. Zemlju je zahvatio val nasilja. Američka