Page 136 - Naomi Klein - "Ne" Nije Dovoljno

hotelskih lanaca i američkih restorana brze hrane bliještali su na panorami
Buenos Airesa, a novi trgovački centri bili su toliko pomodni i luksuzni da
je grad često bio uspoređivan s Parizom. Časopis Time proglasio je na svojoj
naslovnici argentinsku ekonomiju „čudom“.
A potom se sve urušilo. Usred razbuktale dužničke krize vlada je pokušala
nametnuti novi niz ekonomskih rezova, a sve one blještave globalne banke
morale su zakovati izloge i vrata kako bi spriječile klijente da ulete unutra i
pokupe ušteđevinu. Prosvjedi su se širili cijelom državom. U predgrađima
su opljačkani supermarketi u vlasništvu europskih lanaca. Usred tog kaosa,
Fernando de la Rua, tadašnji argentinski predsjednik, pojavio se na televiziji,
lica sjajna od znoja, objavivši da je država napadnuta od „skupina neprijatelja
javnoga reda koji se trude sijati neslogu i nasilje". Proglasio je tridesetodnevno
opsadno stanje - što mu je dalo ovlasti da ukine niz ustavnih prava, među
njima i slobodu tiska - te naredio svima da ne smiju napuštati domove.
Mnogim Argentincima predsjednikove riječi zvučale su kao uvod u vojni
udar - to mu je bila fatalna pogreška. Ljudi su, bez obzira na dob, poznavali
svoju povijest, među inima i činjenicu da su 1976. godine, kada je vojska pro­
vela brutalni puč, kao izlika poslužili potreba za uvođenjem javnog reda i mira
te borba protiv unutarnjeg neprijatelja. Hunta je na vlasti ostala do 1983.; do
tada je smaknula oko trideset tisuća ljudi.
Odlučni da ponovno ne izgube domovinu, dok je de la Rua s televizije i
dalje naređivao narodu da ne napušta domove, legendarni trg u Buenos Airesu,
Plaza de Mayo, ispunili su deseci tisuća ljudi; mnogi su nosili lonce i tave, žlice
i vilice - bilo je to zaglušujuće, iako neizgovoreno, odbijanje predsjedničkih
naputaka. Argentinci se neće odreći temeljnih sloboda u ime reda. Ne opet,
ne ovaj put.
I onda je taj veliki skup pronašao svoj glas; jedinstven, buntovni povik
podigao se iz mase baka i studenata, dostavljača na motorima i nezaposlenih
tvorničkih radnika... Oni su svoje riječi usmjerili prema političarima, banka­
rima, MMF-u i svim ostalim „ekspertima" koji su tvrdili da posjeduju savršenu
formulu za argentinski napredak i stabilnost: ,,;Que se vayan todos!“ - tor­
njajte se svi. Unatoč svemu, prosvjednici su ostali na ulicama, čak i nakon što

su neki od njih poginuli u sukobima s policijom —ukupno je poginulo više od
dvadeset ljudi u cijeloj državi. Usred tog užasa, predsjednik je bio primoran
ukinuti opsadno stanje i pobjeći iz predsjedničke palače helikopterom. Nakon
imenovanja novog predsjednika, ljudi su se ponovno pobunili i odbacili ga s
gnušanjem - i opet, i opet - u tri tjedna promijenili su trojicu predsjednika.
U međuvremenu, među ruševinama argentinske demokracije rađalo se nešto
nesvakidašnje i lijepo - ljudi su provirivali iz stanova i kuća te su, u nedostatku
političkog vodstva i stabilne vlade, počeli međusobno razgovarati. Zajedno
razmišljati. Mjesec dana kasnije u središtu Buenos Airesa djelovalo je oko 250
„asambleas barriales" (vijeća četvrti, velikih i malih). Zamislite Okupirajte Wall