Page 137 - Naomi Klein - "Ne" Nije Dovoljno

Street, ali posvuda. Ulice, parkovi i trgovi brujali su od sastanaka do dugo
u noć; ljudi su planirali, raspravljali, svjedočili - i glasovali o svemu: treba li
Argentina isplatiti svoja međunarodna dugovanja, gdje organizirati sljedeći
prosvjed, ili kako pomoći skupini radnika koji su svoju napuštenu tvornicu
pretvorili u demokratsku zadrugu.
Mnoge od tih prvotnih skupština bile su i grupne terapije i politički
sastanci. Sudionici su raspravljali o svom iskustvu osamljenosti u gradu s 13
milijuna stanovnika. Sveučilišni profesori i ulični prodavači ispričavali su se
međusobno što se nisu skrbili jedni za druge, menadžeri su priznavali da su
svisoka gledali nezaposlene tvorničke radnike, smatrajući kako su za to sami
krivi i ne pomišljajući da će kriza jednog dana dodirnuti i bankovne račune
kozmopolitski orijentirane srednje klase. Isprike za trenutačne grijehe ubrzo
su uzmaknule pred uplakanim ispovijedima što datiraju još iz vremena dik­
tature. Bila sam nazočna kad je kućanica ustala i javno priznala da je prije tri
desetljeća, čuvši još jednu u nizu priča o tome kako je hunta otela nečijeg brata

ili supruga, naučila zatvoriti srce pred patnjom i samu sebe uvjeravati —„Por
algo sera“- da je zacijelo postojao neki razlog. Trudili su se zajedno shvatiti
kako su izgubili toliko mnogo u prošlosti te su gradili veze kako bi izbjegli da
se takve pogreške ikada više ponove.
Odozdo su mijenjali povijest nacije.
Političke promjene proistekle iz argentinskog ustanka bile su daleko od
utopije. Vlada koja je naposljetku vratila demokraciju, prvo pod vodstvom
Nestora Kirchnera, zatim njegove supruge Christine, sjajno je čitala raspolo­
ženje ulice i kanalizirala dovoljnu dozu duha i zahtjeva da više od desetljeća
vlada progresivno (iako okružena skandalima). Sve do danas bjesne rasprave o
tome je li se moglo izvući više iz toga jedinstvenog političkog trenutka, samo
da su narodni pokreti imali spremne planove za preuzimanje moći i da su bili
drugačije vođeni. Ipak, neosporno je da su se Argentinci, oduprijevši se de la
Ruainim planovima štednje i odbacivši naredbu o policijskom satu, spasili od
višegodišnjeg ekonomskog krvoprolića.

Kada je Španjolska rekla ,,NE“

Drugi primjer u kojem je povijesno pamćenje uspjelo poslužiti kao sjajna obrana
od šoka dogodio se nekoliko godina poslije u Španjolskoj. Jedanaestoga ožujka
2004. deset bombi raznijelo je gradske vlakove i kolodvore u Madridu, pri čemu
je poginulo gotovo dvjesto ljudi. Bio je to napad na transportni sustav kojim
se služe gotovo svi u Madridu, stoga se osjećaj da bi svatko mogao postati slje­
dećom žrtvom vrlo brzo proširio gradom - baš kao i u Parizu desetak godina
poslije, kada su vremenski usklađeni napadi poharali grad.
Službena istraga otkrila je da je napade organizirala teroristička ćelija
nadahnuta Al-Kaidom, navodno kao odmazdu za španjolsko sudjelovanje u