Page 138 - Naomi Klein - "Ne" Nije Dovoljno

invaziji na Irak predvođeno SAD-om. No tadašnji španjolski premijer, Jose
Maria Aznar, odmah je nastupio na televiziji, objavivši Španjolcima da za

napad treba kriviti baskijske separatiste, tražeći ih —u bizarnom nastavku

—da podrže njegovu nepopularnu odluku o sudjelovanju u Iračkome ratu.
„Nikakvi pregovori nisu mogući ni poželjni s ubojicama koji su već bezbroj
puta sijali smrt diljem Španjolske. Takve napade možemo okončati samo čvr­
stom rukom“, izjavio je Aznar.
U Sjedinjenim Državama nakon 11. rujna mnogi su, među njima i najveći
dio medija, retoriku Georgea W. Busha i Dicka Cheneyja - „tko nije s nama,
taj je uz teroriste” - smatrali dokazom čvrste ruke vodstva, predavši im neopi­
sive nove ovlasti da povedu ono što će se prometnuti u beskonačan „rat protiv
terora”. (Turski autokratski predsjednik, Recep Tayyip Erdogan izvest će nešto
još okrutnije poslije neuspjelog pokušaja državnog udara 2016., da bi nakon
toga nove neograničene ovlasti zapečatio referendumom.) No kada je Aznar
pokušao izvesti nešto slično na račun svojih, tugom obuzetih građana, oni to
nisu shvatili kao dokaz čvrste ruke, nego kao zlokoban predznak povratka
fašizmu. ,,I danas čujemo odjeke Franca”, izjavio je Jose Antonio Martines Soler,
istaknuti madridski novinski urednik koji je bio proganjan tijekom Francove
diktature koja je Španjolsku tlačila trideset šest godina. ,,U svakom činu, svakoj
gesti, svakoj rečenici Aznar je rekao narodu da je on u pravu, da on posjeduje
istinu, i da su oni koji se s njim ne slažu njegovi neprijatelji.”
I tako su sljedeća dva dana, prisjetivši se vremena kada je strah vladao nji­
hovom domovinom, Španjolci u zadivljujućem broju nagrnuli na ulice, rekavši
,,ne“ strahu i terorizmu - a tako i vladinim lažima te Iračkom ratu. Sve to zbilo
se uoči nacionalnih izbora, na kojima su birači iskoristili priliku da potuku
Aznara i glasuju za stranku koja je obećala španjolske snage povući iz Iraka.
Zajedničko sjećanje na nekadašnje šokove učinilo je Španjolsku imunom na nove.

Napadi 11. rujna i pogibelji službenog zaborava

Kad su se 11. rujna 2001. dva zrakoplova zabila u njujorški Svjetski trgovački
centar, a treći u Pentagon, napali su državu kojoj je manjkalo ono zajedničko
pamćenje trauma kakvo je postojalo u Španjolskoj i Argentini. Time ne želim
reći da povijest SAD-a nije obilježena višestrukim traumama. Sjedinjene
Države utemeljene su na unutarnjem teroru poticanom od države, na geno­
cidu nad starosjedilačkim narodima, ropstvu, linču i masovnim zatvaranjima
- traume su prisutne sve do današnjeg dana. Štoviše, vrlo često, šokovi i
krize bili su sluge najgorim oblicima zlostavljanja. Poslije Građanskoga rata
obećana podjela zemlje u ime ekonomske reparacije oslobođenim robovima
ubrzo je bila zaboravljena. Financijska kriza 1873. godine, poznata i kao Velika
panika, još je snažnije učvrstila ispriku da je ekonomija previše razorena, a
država previše podijeljena —tako da je umjesto reparacija nastupila vladavina