Page 135 - Naomi Klein - "Ne" Nije Dovoljno

Otpor, sjećanje i granice odbijanja

To vrijedi i za društvo u cijelosti. Kad se zajednice suoče sa zajedničkom
traumom ili prijetnjom, mogu se okupiti u činu prkosa koji odiše zdravljem
i zrelošću. To se već događalo, a prvi znaci govore da bi se moglo i ponoviti.

Trumpova administracija istodobno napada goleme dijelove populacije —
deseci milijuna ljudi pogođeni su predloženim proračunskim rezovima: aktivisti
za ljudska prava, umjetnici, starosjedilačka plemena, imigranti, klimatolozi...
Njihova ratobornost i gaženje ekologije napadi su koji nadilaze američke gra­
nice, s obzirom na to da je riječ o ratu protiv globalne stabilnosti i mogućnosti
opstanka na Zemlji. Jasno je da Trump i njegova banda, poput mnogih ,,šok-
terapeuta" prije njih, računaju da će takva strategija borbe na svim bojišnicama
zateći protivnike i raspršiti ih posvuda, u konačnici ih primoravajući da odu­
stanu potpuno iscrpljeni ili uvjereni u jalovost otpora.
Takva strategija zadavanja rana ,,u jedan mah“, iako je često funkcionirala u
prošlosti, zapravo je izniman rizik. Borbe na toliko različitih bojišnica riskantne
su jer ako ne uspiju demoralizirati protivnika, obično ga uspiju ujediniti.
Onoga dana kad je Trump potpisao odobrenje za naftovod Keystone XL,
pripadnica naroda Ponca, Casey Camp-Horinek iznijela je svoju teoriju novi­
narki Alleen Brown.

„Želim zahvaliti predsjedniku za sve loše odluke koje je donio - za
sva loša imenovanja u vladi koja je potpisao - jer probudio je usnuloga
diva. Ljudi koji se nikad nisu zalagali za sebe, ljudi čiji se glasovi nikad
nisu čuli, ljudi koji nikad nisu ustali i borili se, sada su bijesni. Željela
bih predsjedniku Trumpu zahvaliti na njegovu licemjerju, seksizmu i
zato što je cijeli naš narod natjerao da ustane i ujedini se.“

Kada je Argentina rekla ,,NE“

Budući da se taktika šoka oslanja na trenutačnu dezorijentaciju stanovništva
uslijed brzog razvoja događaja, to joj se često zna obiti o glavu na najveličan-
stveniji način, naročito ondje gdje postoji snažno kolektivno sjećanje na ranije
događaje koji su iskorištavali strahove i traume za podrivanje demokracije. Ta
sjećanja služe kao zaštita od šoka i pružaju stanovništvu zajedničke referentne
točke koje im omogućuju prepoznati što se zbiva i oduprijeti se tomu.
Tu sam pouku izvukla kad sam prije više od petnaest godina nazrela drugu
sliku budućnosti na ulicama Buenos Airesa. Krajem 2001. i početkom 2002.
Argentina se našla u stisku ekonomske krize, toliko strašne da je zapanjila svijet.
Tijekom devedesetih godina dvadesetoga stoljeća Argentina se otvorila kor­
poracijskoj globalizaciji toliko brzo i toliko sveobuhvatno daju je Međunarodni
monetarni fond stavljao kao uzor. Legendarni logotipovi globalnih banaka,