Page 131 - Naomi Klein - "Ne" Nije Dovoljno

odvojiti od tog vrtloga katastrofe - od mlažnjaka, dronova, brodova i zidova.
Jedini način na koji je moguće opravdati takve neodržive razine nejednakosti
pribjegavanje je teorijama rasne hijerarhije i potom pričanje priča o tome kako
oni izgnani iz globalne Zelene zone zaslužuju svoju kob - bez obzira na to je
li riječ o Trumpu, koji žigoše Meksikance kao silovatelje i „bad hombres“, a
sirijske izbjeglice kao pritajene teroriste; ili pak o konzervativnoj kanadskoj
političarki Kellie Leitch, koja predlaže da se imigrante mora ispitivati o „kanad­
;
skim vrijednostima11 ili o nizu australskih premijera koji zloćudne otočke pri­

hvatne logore opravdavaju kao „humanitarnu11alternativu utapanju u moru.
Tako izgleda globalna destabilizacija u društvima koja se nikad nisu poka-

jala za svoje temeljne zločine —države koje i dalje tvrde kako su ropstvo i oti­
mačina starosjedilačkih područja samo sitne mrlje na inače besprijekornoj
povijesti. Uostalom, postoji li bolji primjer podjele na Zelene i Crvene zone od
ekonomije plantažerskog ropstva - plesnih zabava u gospodarevoj kući, samo
nekoliko koraka od torture na poljima, pri čemu se sve zbiva na zemlji silom
otetoj starosjediocima, na čijim je temeljima izniklo sjevernoameričko blago.
Postaje jasno da iste te teorije rasne hijerarhije kojima su pravdane divljačke
pljačke u ime izgradnje industrijskog doba primjetno izranjaju dok sustav bogat­
stva i ugode što su ga one stvorile počinje djelovati istodobno na više bojišta.
Trump je samo rana i maligna manifestacija tog razotkrivanja. Ali nije
sam. I nije posljednji.

Kriza mašte
Tražeći riječ kojom bi mogli opisati goleme razlike u povlasticama i sigur­
nosti između onih u iračkoj Zelenoj i Crvenoj zoni, novinari se često pomažu
izrazom „znanstvena fantastika". Naravno, u pravu su. Utvrđeni grad gdje šačica
bogatih živi u relativnom obilju dok mase s druge strane međusobno ratuju za
opstanak u velikoj je mjeri temeljna postavka svakog distopijskog znanstveno-
fantastičnog filma koji nastaje ovih dana, od Igara gladi, gdje je dekadentni
Capitol suprotstavljen očajnim kolonijama, do Elysiuma, sa svemirskom
stanicom uređenom poput kakva otmjenog hotela što lebdi iznad beskrajne
i smrtonosne favele. Ta je vizija snažno isprepletena s pretežno zapadnjačkim
religijama, s njihovim veličanstvenim pričama o velikim poplavama što čiste
svijet u kojem priliku za nov početak dobiva samo šačica odabranih. To je
priča o velikim požarima što proždiru, pale nevjernike, a pravednike odvode
do utvrđena grada na nebesima. Kolektivno smo zamišljali takav konačni
obračun pobjednika i poraženih, dakle kraj naše vrste, već toliko puta da je
jedna od naših najvažnijih zadaća naučiti zamisliti druge moguće krajeve priče
o čovječanstvu, one u kojima se ujedinjujemo u krizi, a ne dijelimo, u kojima
rušimo granice, a ne podižemo još više njih.