Page 182 - Naomi Klein - "Ne" Nije Dovoljno

Dobre su vijesti da, dok se detrumpiziramo —možda odlukom o provođenju

više tjednih sati u izravnom kontaktu s drugima, ili pak odricanjem dijela ega
u ime dobrobiti nekog projekta, ili pak spoznajom kako se velik dio života ne
može ni kupiti ni prodati - možda postanemo sretniji. I to će nas održati u
borbi kojoj se ne nazire kraj i koja će iziskivati od nas cjeloživotnu predanost.

Izbor

Globalnom procvatu desničarske demagogije možemo se pokušati oduprijeti
na dva načina. Postoji mogućnost establišmenta, koju su prigrlile centrističke
stranke diljem svijeta. Ona obećava malo bolju skrb za djecu, veću zastupljenost
žena i obojenih u vlasti te možda ugradnju još poneke solarne ploče. Ali nju i
dalje prati ista stara logika štednje, ista slijepa vjera u tržišta, isto izjednačavanje
beskonačne potrošnje sa srećom, isti flasteri na zjapećim ranama.
Mnogo je razloga zbog kojih ta ograničena vizija ne uspijeva potpuno zau­

staviti prodor radikalne desnice diljem svijeta —a glavni je taj da ona ni pri­
bližno ne nudi dovoljno. Ona ne čini ništa kako bi se obračunala sa stvarnim
i istinskim problemima koji podjaruju potragu za žrtvenim janjcima niti nudi
nadu u bolju budućnost onima koji su najugroženiji usponom desnice. Društvo
krajnje nejednakosti, raskrinkanih neofašističkih stremljenja i ugrožene klime
bolesno je društvo, a neoliberalizam, kao jedan od glavnih pokretača takvih
kriza, uistinu je neprikladna medicina. On nudi samo slabašno ,,ne“ odgo­
vornim silama, a nedostaje mu potrebno ,,da“.
Mnogi od nas očito su spremni za drugačiji pristup - zadivljujuće ,,da“
koje polaže plan za opipljiva poboljšanja svakodnevnog života, neustrašeno
teškim riječima kao što su „preraspodjela" ili „odšteta", i odlučno propitivati
zapadnjačko kulturološko izjednačavanje „dobrog života" s vječno rastućom
individualnom ugodom u sve izdvojenijim potrošačkim kukuljicama koje ne
mare za to koliko planet još može otrpjeti ili za ono što nas uistinu vodi prema
iskonskom ispunjenju.

Možda bismo trebali zahvaliti Trumpu za tu novootkrivenu ambiciju —
barem djelomično. Besramnost njegova korporacijskog puča neizmjerno je
pripomogla shvaćanju da je sustavna promjena nužna. Ako se titani američke
industrije mogu žustro postrojiti iza tog čovjeka - uza svu njegovu odbojnu
mržnju, njegovu malicioznost, ispraznost i šupljinu - ako Wall Street može
klicati vijestima o njegovim planovima da spali planet i dopusti da starci umru
od gladi, ako toliki mediji mogu slaviti njegove krstareće rakete naručene uz
čokoladnu tortu kao nešto „predsjedničko", onda je normalno što mnogi dolaze
do zaključka da ne žele ni djelić takva sustava. Uzdizanjem najgorih na najviše
položaje, kulturom krajnjeg izrabljivanja, danonoćnog grabeža i otimačine sve
je dostiglo određenu kritičnu točku. Očito je da se moramo suočiti s cijelom
tom kulturom, i to ne točku po točku, nego sa samim njezinim temeljima.