Page 153 - Pyotr Ouspenskii - Tertium Organum

Možemo reći i ovako: osjećaj gibanja je svijest o

prijelazu iz prostora u vrijeme, tj. svijest o prijelazu s
jasnog osjećaja prostora na nejasni. Na temelju toga mi
zaista možemo priznati da zamjećujemo kao osjete i

projiciramo u vanjski svijet kao pojave nepomične

kutove i krivulje četvrte dimenzije.
Treba li i može li se na temelju toga priznati da u

svijetu uopće nema gibanja, da je svijet nepomičan i

stalan, a nama se čini da je u gibanju i da se razvija
samo zato što na njega gledamo kroz uski procjep

naše osjetilne zamjedbe?

Opet se vraćamo na pitanje što je svijet i što je svijest?
No sad se već počinje jasno formulirati pitanje odnosa

naše svijesti prema svijetu.

Ako je svijet Veliko Nešto što posjeduje samosvijest,

onda smo mi zrake te svijesti, svjesni sebe, no
nesvjesni cjeline.

Postoji li gibanje? Ne znamo.
Ako ne postoji, ako je ono samo iluzija, onda moramo

tražiti dalje - izvor te iluzije.

Pojave života, biološke pojave vrlo su nalik prolasku
kroz naš prostor nekih vrlo složenih

četverodimenzionalnih krugova od kojih se svaki sastoji

od mnoštva isprepletenih crta.
Život čovjeka ili nekog drugog živog bića nalik je na
složeni krug. Uvijek započinje u jednoj točki (rođenje) i

uvijek završava u jednoj točki (smrt). S pravom možemo

pretpostaviti da je to jedna i ista točka. Krugovi mogu
biti veliki i mali. No svi započinju i svršavaju na isti način

- završavaju u točki u kojoj su započeli, tj. u točki
nebitka.