Page 152 - Pyotr Ouspenskii - Tertium Organum

Postavlja se pitanje: ne zamjećujemo li mi kao

gibanje, tj. kao vremenske pojave,
četverodimenzionalne nepomične kutove i krivulje?

Obično govorimo da su naši osjeti trenuci svijesti o
nekim promjenama što se zbivaju izvan nas, poput

zvuka, svjetla i sl., što su sve »titranja etera«. No kakve
su to »promjene«? Možda u zbilji nema nikakvih

promjena? Možda se samo nama čini kao gibanje,

možda su to zapravo pomične stranice i kutovi
nekakvih stvari što postoje izvan nas, stvari o

kojima mi ne znamo ništa.
Možda naša svijest, nesposobna da uz pomoć

osjetilnih organa pojmi te »stvari« i predoči ih kakve
one jesu u cjelini, poima samo izdvojene trenutke

svog dodira s njima, možda naša svijest gradi iluziju

gibanja zamišljajući da se to nešto giba izvan nje, tj.
da se »stvari« gibaju.

Ako je to tako, onda je »gibanje« možda zapravo

»izvedenica« i pojavljuje se u našem umu u dodiru
sa stvarima koje ne može potpuno pojmiti.

Zamislimo da prilazimo nekom nepoznatom gradu koji

polako izrasta pred nama. Mi mislimo da on zaista
izrasta, tj. da ranije nije postojao. Evo, pojavio se

zvonik kojega prije nije bilo. Iščezla je rijeka koja se
dugo vidjela... Upravo takav je naš odnos prema

vremenu. Ono postupno dolazi kao da nastaje iz
ničega i odlazi u ništa.

Svaka stvar nama leži u vremenu, a samo presjek

stvari u prostoru. Premještajući svijest sa presjeka
stvari na one njezine dijelove koji leže u vremenu, mi

dobivamo iluziju gibanja same stvari.