Page 150 - Pyotr Ouspenskii - Tertium Organum

Puž osjeća crtu kao prostor, tj. kao nešto

postojano. Ostatak svijeta on osjeća kao vrijeme, tj.
kao nešto što vječno teče.

Konj kao prostor osjeća ravninu; ostatak svijeta on
osjeća kao vrijeme.

Mi osjećamo kao prostor beskonačnu kuglu.
Ostatak svijeta osjećamo kao vrijeme.

Drugim riječima, svako biće osjeća kao prostor sve

ono što je obuhvaćeno njegovim osjećanjem

prostora, a ostalo svrstava u vrijeme, tj. sve što se
nepotpuno može osjetiti pripada vremenu. To

možemo definirati ovako: svako biće osjeća kao
prostor ono što uz pomoć svog osjećaja za prostor

može sebi predočiti kao nešto što je izvan njega i

što ima oblik; ono što ne može sebi predočiti u
obliku osjeća kao vrijeme, tj. kao nešto što vječno

teče, nestalno je i toliko nepostojano da ga u
nikakvom obliku nije moguće predočiti.

Osjećaj prostora je sposobnost predočavanja u

oblicima.

»Beskonačna kugla«, kako mi zamišljamo naš svijet,

stalno i neprekidno se mijenja; u svakom sljedećem

trenutku ona više nije ono što je bila u prethodnom. U
njoj se niže stalna mijena slika, predodžaba, odnosa.
Ona nam izgleda poput kinoekrana na kojem se brzo

smanjuju projekcije slika.

No, gdje su same slike? Gdje je svjetlo što baca
odraz na ekran? Odakle dolaze i kamo odlaze slike?

Ako je »beskonačna kugla« kinoekran, onda je svjetlo

naša svijest. Prodirući kroz naš mentalni ustroj, tj. kroz
našu zalihu dojmova (slike), ona projicira na ekran

njihove odraze koje mi nazivamo životom.