Page 53 - Pyotr Ouspenskii - Tertium Organum

no što stanemo govoriti o tomu što je gibanje, moramo

odgovoriti na pitanje: što je vrijeme?

Vrijeme je najveća i najteža zagonetka pred
čovječanstvom. Kant smatra i vrijeme i prostor

čistim subjektivnim oblikom naše zamjedbe,
odnosno, on kaže da mi sami stvaramo vrijeme radi

zamjećivanja vanjskog svijeta, što ovisi o

svojstvima našeg osjetilnog aparata. Zbilja je
nepromjenljiva i stalna. No, da bismo je mogli

zamijetiti moramo je raščlanjivati na izdvojene trenutke,
tj. predočiti je sebi kao beskonačan niz pojedinačnih

trenutaka, od kojih za nas uvijek postoji samo jedan.
Drugim riječima, zamjećujemo zbilju kao kroz usku

pukotinu. Ono što vidimo kroz tu pukotinu nazivamo

sadašnjošću, ono što smo vidjeli, a sada ne vidimo
nazivamo prošlošću, a ono što ne vidimo, ali

očekujemo, nazivamo budućnošću.

Proučavajući svaku pojavu kao posljedicu druge ili
drugih pojava, kao uzrok treće ili trećih, tj. proučavajući

sve pojave u funkcionalnoj međuovisnosti, mi ih samim
tim proučavamo u vremenu, jer posve jasno i određeno

predočavamo prvo uzrok i zatim posljedicu, prvo akciju,
zatim njezinu funkciju, i drugačije zamisliti ne možemo.

Ideja vremena nama je neodvojivo vezana s idejom
uzročnosti i funkcionalne ovisnosti. Bez vremena ne

može postojati uzročnost, kao što bez vremena ne može
postojati ni gibanje ili odsutnost gibanja.

Naša predodžba o našem »postojanju u vremenu«
nevjerojatno je zbrkana i neodređena.