Page 55 - Pyotr Ouspenskii - Tertium Organum

Upravo na takav način mi mislimo o stvarima u

vremenu. Sve prolazi, ništa se ne vraća! Proljeće je
prošlo, više ne postoji.

Na taj način, strogo uzevši, za nas ne postoji ni

prošlost ni budućnost ni sadašnjost. Ništa ne postoji!
Pa ipak, mi živimo, osjećamo, mislimo i nešto nas

okružuje. Dakle, nešto je pogrešno u uobičajenom stavu
prema vremenu. Moramo nastojati pronaći tu grešku.

Na samom početku prihvatili smo činjenicu da nešto

postoji. To nešto nazvali smo svijetom. Kako svijet može
postojati, ako ne postoji ni u prošlosti ni u sadašnjosti ni

u budućnosti.

Ta predodžba o svijetu, koju smo izveli iz uobičajenog

gledanja na vrijeme, čini svijet nalik sjajnom vatrometu
što neprekidno riga plameni vodoskok kojega se svaka
iskra na trenutak zapali i ugasi da se više nikad ne

pojavi. Iskre skaču bez prestanka jedna za drugom,

bezbroj ih je i sve zajedno stvaraju dojam plamena,
premda on u zbilji ne postoji.

Jesen još nije stigla. Doći će, no sad je nema. Mi ne
možemo shvatiti kako se može pojaviti ono čega

nema.

Krećemo se po ravnini i priznajemo da doista postoji
samo mali krug osvijetljen našom sviješću. Sve ostalo

izvan tog kruga, sve ono što ne vidimo, odbacujemo i
odričemo da to postoji. Krećemo se po ravnini u jednom

pravcu. Taj pravac smatramo vječnim i beskonačnim.
No, sve okomice tog pravca, crte koje presijecamo,