Page 56 - Pyotr Ouspenskii - Tertium Organum

odbijamo priznati vječnima i beskonačnima. Mislimo da

one odlaze u ne-postojanje taj čas kako smo ih mi
presjekli, a crte ispred nas još se nisu pojavile iz ne-
postojanja. Ako pretpostavimo da se krećemo po kugli,

po njezinu ekvatoru ili po jednoj od paralela, pokazat će

se da uvijek priznajemo zbiljski postojećim samo jedan
meridijan. Oni koji su iza nas, već su iščezli, oni ispred

nas još se nisu pojavili.

Idemo poput slijepca koji svojim štapom opipava
pločnik, svjetiljke i zidove kuća i vjeruje u zbiljsko

postojanje samo onoga što sada dodiruje, što sad
opipava. Ono što je prošlo već je iščezlo i nikad se neće

vratiti! Ono što još nije bilo, ne postoji. On pamti put koji
je prošao. Očekuje da će i ispred zateći isti takav put, no

ne vidi ni naprijed ni natrag zato, jer on ništa ne vidi.

Oruđe njegova znanja - bijeli štap - određene je, vrlo
male dužine, a iza tog štapa za njega počinje ne-

postojanje.

Wundt u jednoj svojoj knjizi skreće pažnju na to da su

naših razvikanih pet osjetilnih organa zapravo ticala
kojima opipavamo svijet oko sebe. Živimo »na opip«.

Nikada ništa ne vidimo. Uvijek i sve samo opipavamo.
Pomoću dalekozora i teleskopa, telegrafa i telefona malo

produljujemo, da tako kažemo, naša ticala, no time ne
počinjemo vidjeti. Ne vidimo i zbog toga se nikada ne

možemo uvjeriti u postojanje onoga što ne možemo

opipati.

Stoga i smatramo zbiljski postojećim samo onaj
krug koji u određenom trenutku mogu zahvatiti naša

ticala. Izvan tog kruga je tama i ne-postojanje.