Page 54 - Pyotr Ouspenskii - Tertium Organum

Prije svega razmotrimo naš odnos prema prošlom,

sadašnjem i budućem. Obično držimo da prošloga više
nema. Ono je prošlo, iščezlo, izmijenilo se, pretvorilo se
u nešto drugo.

Ni budućega također nema. Njega još nema. Još nije
došlo, nije se ni stvorilo. Sadašnjim nazivamo trenutak

prijelaza budućeg u prošlo, tj. trenutak prijelaza
pojave iz jednog nepostojanja u drugo. Samo u tom

kratkom trenutku pojava za nas zbiljski postoji; prije toga
je postojala u mogućnosti, a poslije će postojati u

sjećanju. A taj kratki trenutak zapravo je fikcija. On

nema dimenzije. S punim pravom možemo reći da
sadašnjost ne postoji. Nikada je ne možemo uhvatiti.

Ono što smo uhvatili uvijek je već prošlost!

Ako se zaustavimo na tome moramo priznati da
svijet ne postoji. Postoji samo opsjena, iluzija, koja

plane i ugasi se.

Obično toga nismo svjesni i ne primjećujemo da nas
naše obično gledanje na vrijeme vodi u skrajnji apsurd.

Zamislimo glupog putnika koji putuje iz jednog grada u
drugi i našao se na pola puta između ta dva grada. Glupi
putnik misli da grad iz kojega je otputovao prošli tjedan

sada više ne postoji, od njega je ostala samo

uspomena: zidovi su porušeni, kule su pale, stanovnici
pomrli ili se razbježali. A grad u koji treba stići za

nekoliko dana također sada još ne postoji, već se brzo
gradi za njegov dolazak i bit će gotov na dan njegova

dolaska, naseljen i izgrađen, a na dan njegova odlaska
bit će porušen poput prvoga.