Page 91 - Pyotr Ouspenskii - Tertium Organum

plošno će biće nehotice misliti da prošlost leži negdje s

jedne strane svega, a budućnost s druge strane svega.
Tako će se u dvodimenzionalnom biću roditi ideja o

vremenu. Vidimo da će nastati iz činjenice da
dvodimenzionalno biće od tri dimenzije prostora

osjeća samo dvije; treću dimenziju osjeća samo
kroz njezino djelovanje na ravnini, te je stoga

smatra nečim različitim od prve dvije dimenzije

prostora i naziva je vremenom.

Zamislimo sada da se kroz ravninu na kojoj živi
dvodimenzionalno biće vrte dva kola sa šarenim

žbicama, i to u suprotnom smjeru. Žbice jednoga dolaze
odozgo i odlaze dolje; žbice drugoga dolaze odozdo i

odlaze gore.

Plošno biće to nikada neće zamijetiti.

Ono nikada neće zapaziti da tamo gdje za jednu,
njemu vidljivu crtu leži prošlost, za drugu crtu leži

budućnost. Njemu čak nikada neće na um pasti ta

misao, jer će imati vrlo nejasnu ideju i o prošlosti i o
budućnosti i smatrat će ih samo pojmovima, ne

konkretnim činjenicama. Istodobno će čvrsto vjerovati da
prošlost ide na jednu stranu, a budućnost na drugu.

Činit će mu se čistom besmislicom da s jedne strane
može biti zajedno nešto prošlo i nešto buduće, i s

druge, također zajedno, nešto buduće i nešto prošlo.

Isto će mu tako besmislenom izgledati ideja da neke
pojave dolaze od tamo, kamo druge odlaze i obrnuto.

Ono će uporno misliti da je budućnost ono odakle sve

dolazi, a prošlost ono kamo sve odlazi, odakle se ništa