Page 232 - William Engdahl - Stoljeće Rata
P. 232
F. William Engdahl: Stoljeće rata
MMF-ov recept, tj. “uslovi”, bili su uvijek isti. Zemlji žrtvi je rečeno da
ako želi ikada vidjeti peni inozemnoga kredita, mora do kosti sasjeći uvoz,
jako smanjiti nacionalni proračun, a to su najčešće bile državne dotacije
za hranu i druge potrebe, devalvirati nacionalnu valutu da bi njezin
izvoz postao “privlačan” industrijskim zemljama, i u isto vrijeme visokim
troškovima onemogućiti uvoz napredne industrijske tehnologije. Sve to,
tvrdio je MMF, povećat će prihod tvrde valute za servisiranje duga. Pop
Malthus se bez dvojbe na to smiješio iz groba.
Taj program MMF-a, nazvan Program strukturalne prilagodbe
(Structural Adjustment Program), bio je “prva faza”, nakon koje je
“kandidat” postajao prihvatljiv za razmatranje druge faze, tj. sporazuma
s bankama kreditorima o “restrukturiranju”, odnosno planu otplate
kandidatova inozemnog duga ili njegova najvećega dijela. U toj drugoj fazi
banke su ugovarale ogromna prava u budućnosti nad zemljama dužnicima
jer su dodavale zatezne kamate na ukupan nominalni iznos duga.
Krajnji je rezultat bezbrojnih restrukturiranja od 1982. godine bilo
ogromno povećanje iznosa duga, usprkos činjenici da iz tih banaka ni
jedan peni novoga zajma nije stigao u Latinsku Ameriku. Prema podacima
vodeće švicarske osiguravajuće tvrtke Swiss Re, ukupan se vanjski dug svih
zemalja u razvoju, dugoročni i kratkoročni, stalno povećavao nakon 1982.,
s nešto iznad 839 milijardi dolara na skoro 1.300 milijardi dolara 1987.
godine. Cijelo to povećanje praktički proizlazi iz dodatnog opterećenja
prouzročenog uslovima “refinanciranja” neplativog starog duga.
Pod režimom MMF-a Meksiko je bio prisiljen srezati svome narodu
vitalne lijekove, prehrambene namirnice, gorivo i druge potrepštine. Ljudi,
a vrlo često i novorodenčad, bespotrebno su umirali zbog nedostatka
najosnovnijih lijekova iz uvoza.
MMF je potom naložio niz devalvacija meksičkog pesosa radi “poticanja
izvoza”. Početkom 1982., prije prve devalvacije od 30%, vrijednost pesosa
bila je na razini od 12 pesosa za jedan američki dolar. Godine 1986. bila su
potrebna nevjerovatna 862 pesosa da bi se kupio jedan dolar, a 1989. taj se
iznos popeo na 2.300 pesosa za jedan dolar.
A meksički dug, koji je od privatnog sektora u najvećem dijelu
“preuzela” država po zahtjevu njujorških banaka i njihovih prijatelja iz
Washingtona, narastao je od nekih 82 milijarde na gotovo 100 milijardi
dolara do kraja 1985.
232