Page 234 - William Engdahl - Stoljeće Rata
P. 234
F. William Engdahl: Stoljeće rata
ime glavnice toga istoga duga otplaćeno je 332 milijarde dolara, što je
ukupno s uplatama na ime kamata iznosilo 658 milijardi dolara, a sve to
na ime otplate početnog iznosa duga od 430 milijardi dolara. Ali usprkos
tim ogromnim otplaćenim iznosima, tih je 109 zemalja 1986. godine
još uvijek dugovalo kreditorima svotu od 882 milijarde dolara. Tako je
djelovala magija združenih kamata i fluktuirajućih tečajeva.
Još je šokantniji aspekt ukupne “dužničke krize” iz 1980-ih godina bila
činjenica da većina toga novca nije uopće napuštala njujorške i londonske
banke. Po riječima jednog izravnog sudionika u tim procedurama, bivšeg
peruanskog ministra za energiju Pedra Pabla Kuczinskog, koji je preuzeo
unosan položaj u njujorško-švicarskoj banci Credit Suisse First Boston:
“Većina novca nikad nije vidjela Latinsku Ameriku. Od 270 milijardi
dolara kredita koje je Latinska Amerika uzela između 1976. i 1981.,
ustanovili smo da je Latinska Amerika stvarno dobila samo 8,4% toga
iznosa i to su bila jedina sredstva koja je Latinska Amerika mogla utrošiti
na proizvodne investicije. Sav je ostali novac ostao u bankama, nikad nije
ni stigao u Latinsku Ameriku, samo je promijenio knjige.”
Zemlje dužnici bile su uhvaćene u klopku, a jedini izlaz iz te klopke
koji su nudile njujorške i londonske banke, bio je da predaju kontrolu,
odnosno suverenitet nad svojim gospodarstvom, osobito nad vrijednim
bogatstvima poput meksičkog državnog monopola nad naftom. Bankari su
to zvali zamjenom starih “dugova za udjele”, što je imalo za cilj postizanje
kontrole nad privlačnim bogatstvima zemalja dužnika.
Istraživanje jednog danskog ekonomista, koje je naručio Danski odbor
Unicefa, ilustrira taj proces: “Godine 1979. iz
bogatog je Sjevera u siromašniji Jug otišla neto svota od 40 milijardi
dolara. Taj se tok novca preokrenuo 1983. godine, kada su nerazvijene
zemlje odaslale 6 milijardi dolara u industrijske zemlje. Od tada, prema
procjenama Ujedinjenih naroda, uplate nerazvijenih zemalja dramatično
su se povećale i iznosile približno 30 milijardi dolara godišnje. Ali”,
dodao je, “ako se uzme u obzir transfer prirodnih dobara kojima su cijene
tokom 1980-ih godina znatno pale, onda se radi o transferu kapitala iz
nerazvijenih u razvijene zemlje u iznosu od 60 milijardi dolara godišnje.
Tom se iznosu treba dodati odljev kapitala u obliku prljavog novca...”
Ta je studija, koju je izradio Hans K. Rasmussen, pokazala da se od
ranih 1980-ih godina događa odljev bogatstva iz zemalja Trećeg svijeta koje
234