Page 57 - William Engdahl - Stoljeće Rata
P. 57
je to plan Velikih sila kojim je zacrtano Osmanlijsko Carstvo nakon rata
- raskomadano u korist pobjedničkih sila. Detalji su toga plana razrađeni
u februaru 1916. i tajno ratificirani od strane vlada relevantnih zemalja u
svibnju 1916. Javnost nije imala pojma o toj tajnoj ratnoj diplomatskoj
aktivnosti.
S britanske je strane taj dokument sastavljao Sir Mark Sykes, savjetnik
za istočna pitanja lorda Kitchenera iz Kartuma, ministra rata. Dokument
je imao za cilj osigurati privolu Francuske za ogromno prebacivanje
britanskih snaga s europskog bojišta na Srednji istok. Za dobivanje
tog ustupka od Francuske Sykes je imao ovlasti ponuditi francuskom
pregovaraču, Georgesu Picotu, nekadašnjem glavnom konzulu u Bejrutu,
velike poslijeratne ustupke u arapskom dijelu Osmanlijskoga Carstva.
Francuska je trebala dobiti potpunu kontrolu nad područjem pod
nazivom “Zona A”, koje je obuhvaćalo Širu Siriju (Siriju i Libanon),
uključujući veće gradove u unutrašnjosti: Aleppo, Hama, Homs i Damask,
kao i naftom bogati Mosul na sjeveroistoku, s naftnim koncesijama koje
je u to vrijeme držala Deutsche Banka u poduzeću Turkish Petroleum
Gesellschaft. Ta je francuska kontrola na jeziku priznala arapsku
“neovisnost” od Turske, pod francuskim “protektoratom”.
Po sporazumu Sykes-Picot Britanija je trebala dobiti kontrolu nad
“Zonom B”, jugoistočno od francuske zone, na području današnjega
Jordana, istočnog i većeg dijela ostalog područja Iraka i Kuvajta s Basrom
i Bagdadom. Nadalje su Britaniji pripale luke Haifa i Acre i pravo na
izgradnju željeznice od Haife kroz francusku zonu do Bagdada, kao i pravo
da tu željeznicu može koristiti za prijevoz vojske.
Italiji je obećan ogroman dio planinske obale turske Anatolije i
Dodekanski otoci, a carska je Rusija trebala dobiti područja osmanlijske
Armenije i Kurdistana, jugozapadno od Jerevana.4
Od tih je tajnih Sykes-Picotovih paragrafa Britanija napravila
proizvoljnu raspodjelu koja je uglavnom prisutna do dana današnjega,
uključujući stvaranje Sirije i Libanona kao francuskih “protektorata”, kao
i Trans-Jordana, Palestine (Izraela), Iraka i Kuvajta kao engleskih dijelova.
Persija je, kao što smo već vidjeli, bila pod potpunom engleskom kontrolom
još od 1905., a Saudijska Arabija je u tom trenutku smatrana nevažnom za
britanske strateške interese, što je bila jedna od rijetkih velikih pogrešaka,
koju će Britanci shvatiti kasnije, na svoju veliku žalost.
57