Page 228 - Odiseja

Homer: Odiseja

Al' mu Telemah je sin Apolónovōm milošću velik,
Te već u dvorima žena ni jedna ne može gr'ješit,
A on da ne bi znao, jer više nezreo nije.«
Tako joj reče, i tô kad mudra Penelopa čuje,
90 Grdnu izusti riječ Melànti ì reknē njojzi:
»Drznico, besramna kujo, ej dobro vidim, što činiš,
Gŕdno je djȅlo, što čìnīš i nȁ glāvu sebi gomìlāš.
Dobro si znala sve, jer od mène same si čula,
Da sam hotjela ovog tuđínca u sobi svojoj
95 Pitati o mužu svom, jer u tuzi sam velikoj za njim.«
Rekavši to ključarici još Eurìnomi kaza:
»Stolac, Eurìnoma, amo donesi i runo na njèmu,
Neka tuđinac sjedne na njèga i kazuje meni
I riječ sluša od mène, jer sada ga pitati želim.«

A. Odisej se izdaje za Krećanina. 100—202

100 Reče, i glatki stolac Eurinoma brzo donese
Te ga onamo metne i runo prostre na njèga.
Tu se posadi tada Odisej, divni stradálac,
Med njima besjedit počne Penelopa mudra ovako:
»Ja ću te, tuđinče, sama zapitati najprije ovo:
105 Tko li si, otkle si? Gdje ti je dom? gdje mati i otac?«
Odgovarajuć njoj Odisej dosjetljivi reče:
»Nitko, o ženo, ne bi na beskrajnoj mogao zemlji
Pokudit tebe, jer slava do širokog ide ti neba,
Kao i slava kralja nezazornog, koji med ljudma
110 Bogobojazan vlada, med ljudima jakima mnogim,
Kojino čuva pravdu, te zemlja nosi mu crna
Pšenice, ječma mu nosi, a drveće puno je ploda,
Udilj plode se stada, a iz mora dobiva ribe,
Vlada je njegova dobra, a narod u sreći živi.
115 Zato me u kući svojoj o čemu drugome pitaj;
Ne pitaj, gdje mi je rod, i očinska gdje mi je zemlja,
Da se ne sjećam tog, da mi srce ne napuniš tugom
Jošte više, jer suzan i nevoljan ja sam, te meni
U kući ne treba tuđoj lelekat i rȉdat i tako
120 Sjedjeti; bèz kraja tužit i konca zlo je, i mèni
Ti bi zamjerit mogla il' koja sluškinja tvoja
Govoreći, da téžak od vina u suzama plovim.«
Na to odgovori njemu Penelopa mudra ovako:
»Svaku su ìzvrštinu, o tuđinče, uzrast i lice
125 Bogovi uzeli meni, kad odoše ono Argejci
Pod grad Ilij, i muž moj međù njima bješe Odisej.
Da se povrati on, da lebdi on oko mène,
Veći bi ì ljepšī glas u svijetu bio za mnóme,
A sad sam tužna, jer bôg mi bijedu posla toliku.
130 Jer kolìkō je god gospodara otokom silnih,
Sami, šumovitome Zakìntu, Dulìhiju jošte,
I kolìkō li njih na poglednoj Itaci živi,

228