Page 285 - Odiseja

Homer: Odiseja

I Odiseja jedva gradòbiju mogasmo navest.«
120 Duša Amfìmedona odgovori njemu ovako:
»O Agamemnone kralju, o Atrejev preslavni sine,
Sjećam se svega, o Zeusov o gojenče, kako mi veliš;
Ja ću ti istinski sve, po redu ću sve ti iskazat,
Kako se dogodi smrt i skončánje nemilo nama.
125 Prosci smo bili žene Odiseja, kojega dugo
Ne bješe kući, a ona od udaje nije se mrske
Nećala niti se uda, već crnu nam spremaše Keru
9
I smrt te lùkāvstvo ovo u umu zamisli svojem:
Namjesti veliki stan u svojoj sobi te tkaše
130 I tanko i široko i ovo prozbori nama:
»»Mlađahni moji prosci, kad umrije divni Odisej,
Polako dan uskorujte taj, kad se udati imam,
Dok ja tkaninu grobnu Laèrtu vitezu svršim,
Da mi uzalud pređa ne pogine, dokle ga nije
135 Prebolna zgrabila smrt i sudbina strašna, da ne bi
Žena mi zamjerila u narodu ahejska koja,
Čovjek, što steče mnogo, da mrtav bez pokrova leži.««
Tako reče te nama nagovori junačko srce.
Otad po danu tkaše uz veliki stan, a po noći
140 Opet bi sve razdriješila to uz goruće zublje.
Tako je troljetnom znala Ahejce prijevarom varat;
A kad se četvrto ljeto primàče i dođoše Hore
(Mjeseci prolažahu i mnogi se svršiše dani),
Tada nam ženska jedna pripòvjedī znajući pravo,
145 Te mi zatekosmo onu gdje krasnu razdrešuje pređu.
Tako je prinudi nužda i nerada posao svrši.
Tkaninu baš kad pokáza izàtkāvši veliku pređu,
Kada je opra, te suncu il' mjesecu bijaše slična,
Tada je od nekuda Odiseja doveo zli duh,
150 Na kraj ga doveo polja, na kojem življaše svinjar.
Mili onamo sin božànskōg Odiseja dođe
Vraćajuć se iz Pila pjeskovitog u lađi crnoj;
Tu njih dvojica smrt zasnovaše proscima ljutu
Pa tad zapute u grad u preslavni, — poslije dođe
155 Divni Odisej, a pred njim Telemah je došao bio.
Svinjar Odiseja ružno obúčena u grad dovede;
Prosjaku kukavnom on i starcu bio je sličan,
On se podštápō, a bješe odjeven u jadno ruho.
A kad se kod nas pokáza iznèbuha, nitko ga od nas
160 Nè mogāše da pozna, ni oni, koji su bili
Stariji, te ga stasmo i grdit i jošte se ktome
Na nj nabacivat, a on je u domu trpio svojem
Grdnje i bacanja naša u duši se strpjeti znajuć.
Ali kada ga duh egidònošē Zeusa potàče,
165 Prekrasno oružje skupi s Telemahom, sa sinom svojim,
Pa sve u komoru spravi i zasunkom zatvori vrata.
Sa mnogom lukavošću zapovjedi zatijem ženi,

9 128—146. Vidi 2. pjev. st. 93—110.

285