Page 105 - Boris Dežulović - Jebo sad hiljadu dinara
P. 105

krajolika.
                     - A to znaš, da se Zuža jebavala ovdje, u Muzaferbego-voj kuli? I Šonja
                     Amazona?
                     - Međusobno?!
                     - Ma jok, posebno!
                     18.20 h
                     - Jest, očiju mi. Pričaj im, Do.
                     - Ma ja, davno... - hinio je Do da mu se ne da pričati o tome. - Bili smo klinci.
                     - Šonja Amazona? - slinio je Vili. - Znači ti si to...
                     - U to vrijeme ti je ona bila ženska od Brekala.
                     - Od Brekala? Generala Brekala?!
                     - Aha. Za vas klince ona je Šonja Amazona, ali za nas je ona uvijek bila samo
                     Šonja Adžija.
                     - Ćerka staroga Drkadžije, jel?
                     - Ne, nego od direktora škole, Kostolomca.
                     Na te Čepove riječi polovica vojnika u podrumu provali u grleni smijeh. Druga,
                     Čepova polovica, gledala ih je zbunjeno.
                     - Kostolomac je Drkadžija, budalo! - smijao se Papac. - To svi znaju.
                     Nisu, međutim, klinci imali pojma - zloglasni Kostolomac, direktor Srednje
                     metalske, već je bio u penziji kad su oni došli do srednje škole. Legende o
                     njemu blijedile su pak mnogo brže od slike što ju je školsko vijeće nakon
                     umirovljenja najzaslužnijeg direktora u povijesti škole postavilo u školskom
                     atriju, pažljivo je smjestivši ponešto manju i ponešto nižu od fotografije
                     narodnog heroja Veli-zara Papačića Velje.
                     Preživjele legende o direktoru Kosti Adžiji Kostolom-cu uglavnom su tako
                     pričale o ocu Šonje Adžije, poznatije
                     202
                     Jebo sad hiljadu dinara
                     U. DIO
                     20)
                     kao Šonja Amazona, najveće folk-zvijezde što ju je Grača-nička krajina ikad
                     dala. Jedna od onih zaboravljenih pričala je, pak, o proljetnom danu prije
                     mnogo godina kad je cijela škola okićena cvijećem i trobojnim zastavicama
                     dočekala direktora Kostu Adžiju na povratku iz Sarajeva, gdje je obranio
                     doktorsku disertaciju na temu "Učeničko samoupravljanje: odjeljenje kao
                     osnovna ćelija socijalističke izgradnje". Učenici su recitirali dirljive dječje
                     stihove u slavu nauke i progresa, sam direktor održao im je prigodno slovo o
                     važnosti knjige u životu pionira, omladinca, čovjeka i komuniste, a njegovi
                     kolege profesori svoj su obol dali velikom tortom u obliku zvijezde petokrake
                     s čokoladnim srpom i čekićem te prekrasnom novom me-singanom pločicom
                     za vrata direktorove kancelarije.
                     E, upravo je ta pločica, s crno ugraviranim imenom novopečenog doktora
                     nauka, bila razlogom što će direktor škole sve do penzije nositi nesretni
                     nadimak, a profesor srpsko-hrvatskog Boško Cvijanović dobiti otkaz na sve
                     poslove u Blagaj evcu i okolici, preseliti u Brezovaču, tamo se oženiti dva puta
                     i devedeset druge skončati od granate u spavaćoj sobi predsjednika mjesnog
                     HDZ-a Slavka Ve-ljuge, gdje će njega i gospođu Veljugu u ljubavnom čvoru
                     presjeći sedamnaest sitnih gelera neobično nalik mecima kalibra 7,9 mm.
                     Istinabog, nikad nije dokazano da je zlosretna pločica bila baš Cvijanovićevo
   100   101   102   103   104   105   106   107   108   109   110