Page 105 - Boris Dežulović - Jebo sad hiljadu dinara
P. 105
krajolika.
- A to znaš, da se Zuža jebavala ovdje, u Muzaferbego-voj kuli? I Šonja
Amazona?
- Međusobno?!
- Ma jok, posebno!
18.20 h
- Jest, očiju mi. Pričaj im, Do.
- Ma ja, davno... - hinio je Do da mu se ne da pričati o tome. - Bili smo klinci.
- Šonja Amazona? - slinio je Vili. - Znači ti si to...
- U to vrijeme ti je ona bila ženska od Brekala.
- Od Brekala? Generala Brekala?!
- Aha. Za vas klince ona je Šonja Amazona, ali za nas je ona uvijek bila samo
Šonja Adžija.
- Ćerka staroga Drkadžije, jel?
- Ne, nego od direktora škole, Kostolomca.
Na te Čepove riječi polovica vojnika u podrumu provali u grleni smijeh. Druga,
Čepova polovica, gledala ih je zbunjeno.
- Kostolomac je Drkadžija, budalo! - smijao se Papac. - To svi znaju.
Nisu, međutim, klinci imali pojma - zloglasni Kostolomac, direktor Srednje
metalske, već je bio u penziji kad su oni došli do srednje škole. Legende o
njemu blijedile su pak mnogo brže od slike što ju je školsko vijeće nakon
umirovljenja najzaslužnijeg direktora u povijesti škole postavilo u školskom
atriju, pažljivo je smjestivši ponešto manju i ponešto nižu od fotografije
narodnog heroja Veli-zara Papačića Velje.
Preživjele legende o direktoru Kosti Adžiji Kostolom-cu uglavnom su tako
pričale o ocu Šonje Adžije, poznatije
202
Jebo sad hiljadu dinara
U. DIO
20)
kao Šonja Amazona, najveće folk-zvijezde što ju je Grača-nička krajina ikad
dala. Jedna od onih zaboravljenih pričala je, pak, o proljetnom danu prije
mnogo godina kad je cijela škola okićena cvijećem i trobojnim zastavicama
dočekala direktora Kostu Adžiju na povratku iz Sarajeva, gdje je obranio
doktorsku disertaciju na temu "Učeničko samoupravljanje: odjeljenje kao
osnovna ćelija socijalističke izgradnje". Učenici su recitirali dirljive dječje
stihove u slavu nauke i progresa, sam direktor održao im je prigodno slovo o
važnosti knjige u životu pionira, omladinca, čovjeka i komuniste, a njegovi
kolege profesori svoj su obol dali velikom tortom u obliku zvijezde petokrake
s čokoladnim srpom i čekićem te prekrasnom novom me-singanom pločicom
za vrata direktorove kancelarije.
E, upravo je ta pločica, s crno ugraviranim imenom novopečenog doktora
nauka, bila razlogom što će direktor škole sve do penzije nositi nesretni
nadimak, a profesor srpsko-hrvatskog Boško Cvijanović dobiti otkaz na sve
poslove u Blagaj evcu i okolici, preseliti u Brezovaču, tamo se oženiti dva puta
i devedeset druge skončati od granate u spavaćoj sobi predsjednika mjesnog
HDZ-a Slavka Ve-ljuge, gdje će njega i gospođu Veljugu u ljubavnom čvoru
presjeći sedamnaest sitnih gelera neobično nalik mecima kalibra 7,9 mm.
Istinabog, nikad nije dokazano da je zlosretna pločica bila baš Cvijanovićevo