Page 104 - Boris Dežulović - Jebo sad hiljadu dinara

itt
Zagor se strese, instinktivno skupivši noge.
- Tita mi! Lenjirom ga Žuža klepila po kurcu i, fakat, počeo mu padat, ovako,
uuuiiii... i plink!, došo mu ko u bebe. Isto da su ga cirkularom sunetili!
- Sjećam se, kako se ne bih sjećao! - poluglasno će Zagor, kao za sebe.
- Pa ja, kako se nećeš sjećat! Onda ga zajebavo onaj jedan debeli, kaže: "Ma
boli te kurac!" Čuj, boli te kurac?! A bogami ga je i bolio!
Refik, majku mu jebem osamsto hiljada puta - sjetio se Zagor, usiljeno se
smješkajući - Refik ga je tih dana nemilosrdno zajebavao s tim "boli te kurac".
Strašno se Refiku svidjela ta fora s kurcoboljom.
- Pa kad je onaj izjurio iznutra i ispričo svima šta je bilo - pričao je Morž dalje.
- Pa kad su odjednom svi navalili na ve-ce. Svi navalili drkat da im se ne digne,
pa da se ne brukaju pred Žužom! A onaj jedan uzvrtio se ispred vrata pa viče:
puštaj mene, ja sam sad po abecedi!
- Sjećam se - smijao se Zagor silom kojom se trpe grčevi u punim crijevima. - I
znaš šta? Namjerno su oni stavili Žužu, svi su znali da se ona pali na klince,
namjerno su stavili nju da pregledava to, kako se zove...?
- Drkanje.
- Šta drkanje?
- Držanje, držanje! Šta sam reko, drkanje?
Smijala su se dva vojnika na Muzaferbegovoj kuli duhanskim smijehom, kroz
reski kašalj, svaki se u svojoj glavi nevoljko prisjećajući regrutacije u
blagajevačkom Domu zdravlja proljeća osamdeset i neke.
- Ozbiljno ti kažem, namjerno su oni stavili Žužu da pregledava to... držanje.
Jesu, Tita mi. Kurvinska vojska je to bila. Poslije se pričalo da su to oni planski
organizirali,
200
Jebo sad hiljadu dinara
II. 010
m
da u stvari gledaju kome se diže a kome ne, jer da je onaj kome se ne diže
sigurno peder.
- Jest, moguće je to, zajebana je bila JNA.
-1 kome se ne bi digo, tome je išlo u dosje da je peder, pa bi najebo u vojsci.
- Bogami je bilo pedera poslije - nakašljao se Zagor opet kroz smijeh. - Cijela
im je generacija šesetšesta u Blagaj evcu bila pederska!
Nasmijao se, naravno, i Morž. Neko vrijeme samo su se tako smješkali i
otpuhivali dimove Drine, gledali sprženu dolinu pod kulom i preko puta
Prevalu prekrivenu sunčevom izmaglicom.
Sva sreća da mi se ne sjeća lica - mislio je Morž.
Sva sreća da mi se ne sjeća lica - mislio je Zagor.
Teška se poslijepodnevna omara spustila na mrtvu za-ravan i kad bi se čovjek
bolje zagledao - ovako kao sada Zagor, s krova Muzaferbegove kule - široki bi
mu Strmodol izgledao kao jedna od onih snovitih i treperavih slika velikog fra
Luje Gredara u galeriji blagajevačkog franjevačkog samostana. Samo da Dino
Crnopoljac nije na satu likovnog, umjesto iz kataloga izložbe povodom
stogodišnjice Gredarove smrti, precrtavao sličice iz stripova o Zagoru Te-Neju
i Bleku Steni. I da je umjesto ravnih prerijskih obzora i mračnih močvara
Darkvvooda u svoju veliku bilježnicu precrtao barem jedan od fra Lujinih