Page 4 - Boris Dežulović - Jebo sad hiljadu dinara
P. 4
podstavljenom kožnom jaknom i velikim crnim labradorom na suvozačkom
sjedištu landro-vera... samo da je rekao "u redu je, tetka Žužo, jebo sad hiljadu
dinara!".
Nije, naravno, stvar bila u tome da je trafikantica Ćorava Žuža bila slijepa, pa
da bi joj klinci s Grgina vijenca ostatak novca ostavljali iz sućuti i milosrđa - ta
zrela, prezrela crvenokosa žena bujnog poprsja vidjela je, naime, jako dobro, a
zašto su je zvali Ćorava, vidjet ćemo i mi poslije - već što je Ćorava Žuža kusur
vraćala iz ladice pod pultom, naginjući se pritom i koketno izbacujući svoj
dekolte dubok poput Zufkine jame, spilje na Vučjoj glavi u koju su za onoga
rata partizani bacali ustaše i domobrane, kao što bi se i Pako toga jutra rado
sam sunovratio u mračnu Žužinu jamu.
I još je stvar bila u tome da se nakon par časaka ispravila i namjestila na
ramenima jastučiće svoga crvenog džempera s ogromnim izrezom, rekla mu
kako joj nedostaje hiljadu dinara da mu vrati ostatak od stotinu maraka,
potom spustila svoje crne Armani naočale na nos, pogledala ga preko okvira i
mazno zapitala: "Stvarno nemaš sitnog?"
Žužinu dvosmislenu rečenicu Pako nije shvatio isprve, nego tek kad se
nagnula još više preko pulta, ponudivši mu jedinstveni pogled u tajanstvene
dubine svoga dekoltea, ponora na čijem su se dnu slutili crni stalagmiti čipka-
stoga grudnjaka i ružičasti behari Žužinih bradavica, i kad ga je upitala, još
maznije i tiše, gotovo mu šapćući na uho: "A da potražiš malo bolje... po
hlačama?"
Pamti Pako dan-danas svaki detalj tog trenutka na Vijencu, pamti da je imao
na sebi onu bratovu tamnozele-nu košulju, da je taman nakon teške, majske
kiše grunulo sunce, da je bilo vruće i da se znojio baš kao danas. Pamti
12
Jebo sad hiljadu dinara
onaj Žužin glas s mirisom turskog parfema. "Pako?", rekla je, "reci nešto", a on
se uzvrpoljio i ušeprtljao, i od svega što mu se muvalo glavom iz usta ispilio
tek mutavo, hrapavo "stvarno, tetka Žužo... nemam... sitnog", što je, gledajući s
visine Žužinog pulta, bila tako gola i neoboriva istina da je mislio kako će mu
gaće puknuti po šavu. Pamti kako ga je Žuža ispitivački gledala još nekoliko
trenutaka, kao da još čeka njegov potez, neki bolji pokušaj, i kako se onda opet
uspravila, namjestila džemper i nasmiješila nadmoćno, gotovo sažaljivo, te ga
zamolila da pripazi na trafiku dok ona njegovu novčanicu od sto maraka
razmijeni u gostionici "Vrilo" preko puta ulice.
Zaustio je - sjeća se - reći da ne treba, da je u redu, je-beš hiljadu dinara, može
za taj sitniš kutija šibica, bilo što, ali ona je već izašla, zaustio je onda reći da se
mogao i on zatrčati časkom do "Vrila", ali ona nije čula, i ostao je tako pred
kioskom, zagledan u jedan od ukupno četiri časopisa na pultu, onaj s golom
Antonellom (20) između čijih se raskrečenih nogu pukotina rastvorila poput
izrezbarenih vrata župne crkve Svetoga Kuzme i Damjana.
Pamti - kako ne bi pamtio! - kako je Ćorava Žuža uskoro izašla iz gostionice
smijući se glasno nekoj upadici iznutra, kako mu je mahnula i viknula "evo
me!" i kako je tada, baš u trenutku kad je dugačkom nogom u crnim čarapama
zakoračila na ulicu, primijetio i prorez na njenoj crnoj suknji, još dublji od
Zufkine jame, dublji i od pukotine Kimberlv (23) iz Wisconsina i svakako
predubok za Mujanovu ženu.
I onda onaj zvuk kad se Zužino "evo me!..." stopilo s glasnim Cooderovim