Page 4 - Boris Dežulović - Jebo sad hiljadu dinara
P. 4

podstavljenom kožnom jaknom i velikim crnim labradorom na suvozačkom
                     sjedištu landro-vera... samo da je rekao "u redu je, tetka Žužo, jebo sad hiljadu
                     dinara!".
                     Nije, naravno, stvar bila u tome da je trafikantica Ćorava Žuža bila slijepa, pa
                     da bi joj klinci s Grgina vijenca ostatak novca ostavljali iz sućuti i milosrđa - ta
                     zrela, prezrela crvenokosa žena bujnog poprsja vidjela je, naime, jako dobro, a
                     zašto su je zvali Ćorava, vidjet ćemo i mi poslije - već što je Ćorava Žuža kusur
                     vraćala iz ladice pod pultom, naginjući se pritom i koketno izbacujući svoj
                     dekolte dubok poput Zufkine jame, spilje na Vučjoj glavi u koju su za onoga
                     rata partizani bacali ustaše i domobrane, kao što bi se i Pako toga jutra rado
                     sam sunovratio u mračnu Žužinu jamu.
                     I još je stvar bila u tome da se nakon par časaka ispravila i namjestila na
                     ramenima jastučiće svoga crvenog džempera s ogromnim izrezom, rekla mu
                     kako joj nedostaje hiljadu dinara da mu vrati ostatak od stotinu maraka,
                     potom spustila svoje crne Armani naočale na nos, pogledala ga preko okvira i
                     mazno zapitala: "Stvarno nemaš sitnog?"
                     Žužinu dvosmislenu rečenicu Pako nije shvatio isprve, nego tek kad se
                     nagnula još više preko pulta, ponudivši mu jedinstveni pogled u tajanstvene
                     dubine svoga dekoltea, ponora na čijem su se dnu slutili crni stalagmiti čipka-
                     stoga grudnjaka i ružičasti behari Žužinih bradavica, i kad ga je upitala, još
                     maznije i tiše, gotovo mu šapćući na uho: "A da potražiš malo bolje... po
                     hlačama?"
                     Pamti Pako dan-danas svaki detalj tog trenutka na Vijencu, pamti da je imao
                     na sebi onu bratovu tamnozele-nu košulju, da je taman nakon teške, majske
                     kiše grunulo sunce, da je bilo vruće i da se znojio baš kao danas. Pamti
                     12
                     Jebo sad hiljadu dinara
                     onaj Žužin glas s mirisom turskog parfema. "Pako?", rekla je, "reci nešto", a on
                     se uzvrpoljio i ušeprtljao, i od svega što mu se muvalo glavom iz usta ispilio
                     tek mutavo, hrapavo "stvarno, tetka Žužo... nemam... sitnog", što je, gledajući s
                     visine Žužinog pulta, bila tako gola i neoboriva istina da je mislio kako će mu
                     gaće puknuti po šavu. Pamti kako ga je Žuža ispitivački gledala još nekoliko
                     trenutaka, kao da još čeka njegov potez, neki bolji pokušaj, i kako se onda opet
                     uspravila, namjestila džemper i nasmiješila nadmoćno, gotovo sažaljivo, te ga
                     zamolila da pripazi na trafiku dok ona njegovu novčanicu od sto maraka
                     razmijeni u gostionici "Vrilo" preko puta ulice.
                     Zaustio je - sjeća se - reći da ne treba, da je u redu, je-beš hiljadu dinara, može
                     za taj sitniš kutija šibica, bilo što, ali ona je već izašla, zaustio je onda reći da se
                     mogao i on zatrčati časkom do "Vrila", ali ona nije čula, i ostao je tako pred
                     kioskom, zagledan u jedan od ukupno četiri časopisa na pultu, onaj s golom
                     Antonellom (20) između čijih se raskrečenih nogu pukotina rastvorila poput
                     izrezbarenih vrata župne crkve Svetoga Kuzme i Damjana.
                     Pamti - kako ne bi pamtio! - kako je Ćorava Žuža uskoro izašla iz gostionice
                     smijući se glasno nekoj upadici iznutra, kako mu je mahnula i viknula "evo
                     me!" i kako je tada, baš u trenutku kad je dugačkom nogom u crnim čarapama
                     zakoračila na ulicu, primijetio i prorez na njenoj crnoj suknji, još dublji od
                     Zufkine jame, dublji i od pukotine Kimberlv (23) iz Wisconsina i svakako
                     predubok za Mujanovu ženu.
                     I onda onaj zvuk kad se Zužino "evo me!..." stopilo s glasnim Cooderovim
   1   2   3   4   5   6   7   8   9