Page 5 - Boris Dežulović - Jebo sad hiljadu dinara

"...crazy 'bout an automobile" iz onog prljavog crnog taksija brezovačkih
registarskih oznaka iz kojega je vozač nekome mahao - pamti Pako jer
"Borderline" je njegova najdraža ploča i zna je napamet
I. DIO
- i kad se to "Evo me an automobile" stopilo s vriskom automobilskih guma, i
prizor, božeprosti kao iz crtanih filmova, kako Ćorava Žuža leti i vijori se
toplim majskim zrakom poput majčina crvenog božičnog stolnjaka na sušilu,
kako se u usporenoj snimci nad asfaltom Ulice Velje Papačića vrte njene velike
sunčane naočale i jedna crvena cipela i kako nakon nekoliko dugačkih sekundi
nesretna žena pada dvadeset metara dalje, u park, s dugačkim nogama u
crnim čarapama, što su ostale stršiti iz grmlja poput lažnih, drvenih
protuavionskih topova posijanih oko Blagajevca da zavaraju Jugoslovensko
ratno vazduhoplovstvo.
Dobro je na kraju ispalo za Ćoravu Žužu, koja je čudom neviđenim prošla
samo sa slomljenim rebrom, laganim potresom mozga, pokojom ogrebotinom
i nekoliko modrica, kakve je, ako ćemo pravo, ionako nosila tih dana u
mjesecu, oko desetoga, kad je Mujan u "Čikagu" trošio plaću iz tvornice
aluminija, a ona mu se osvećivala prozirnim bluzama, dubokim izrezima i
malim ljubavnim izletima, avanturicama s blagajevačkim klincima, "mladom
jagnjetinom", kako ih je zvala.
Za njenu sklonost dječacima znali su svi u Blagajev-cu, iako nitko o tome nije
glasno govorio, niti su se njeni golobradi ljubavnici baš time pretjerano hvalili.
Mujan je bio čovjek dosta prijeke naravi i ne bi zbog toga polomio samo Žužu,
nego i svakog klinca koji bi je pohotno pogledao i svakog mangupa u birtiji
koji bi ga zbog Ćorave Žuže zajebavao. Dan-danas se u gradskim gostionicama
- dok nema Mujana, naravno - prepričava kako je jednom prilikom zbog Žuže i
tih glasina zapalio cijelo jedno selo tamo na krvopoljskoj cesti, iako je prava
istina da su to selo zapalili još Nijemci u Drugom svjetskom ratu, a da je Mujan
tamo potpalio samo jednu ruševnu kuću, staru
14
Jebo sad hiljadu dinara
kulu Muzaferbegovića, u kojoj je, vele, uhvatio svoju Žužu s nekim mladim
pastuhom.
Bio je Mariofil Mujanović zvani Mujan zbog toga i na sudu, tužio ga nasljednik
Muzaferbegovića, blagajevački odvjetnik koji nikad u životu na djedovini nije
bio, ali nije bilo dokaza da je Mujan zapalio begovinu. Pričalo se čak da nije
imao alibi za sebe, već da je dokazivao da u selu nije bila Žuža, jer što bi on
palio Muzaferbegovu kulu kad mu je žena bila na sindikalnom izletu u
partizanskoj bolnici na Popovu sedlu. Bilo kako bilo, nije bilo šale s čovjekom
koji je dovoljno lud da mu pripišu kako je zbog žene cijelo jedno selo zapalio,
pa nitko razuman u Blagaj evcu nije naglas komentirao ni Zužine izazovne
bluze ni njene crne Armani naočale.
Naočale za sunce Žuža je, uostalom - da ne bi bila sumnjiva - nosila uvijek: i
kad bi dobila batine i kad ne bi. Štoviše, gdjekad bi, da ne ispadne uvijek
Mujan kriv, modrice zaradila i spotaknuvši se preko rubnjaka ili kakve niske
ograde, koju ne bi opazila upravo zbog tamnih naočala. Uglavnom, uvijek je na
očima imala i naočale i modrice - koji put naočale zbog modrica, koji put
modrice zbog naočala. Zbog toga su je, eto, svi u Blagajevcu zvali Ćorava Žuža.
Dobro je toga jutra ispalo za Žužu, ali prilično loše za Paka, koji je u onaj