Page 7 - Boris Dežulović - Jebo sad hiljadu dinara

labradorom na suvozačkom sjedištu, vozeći se do Alje dva bloka dalje da
zajedno odu na košarkašku utakmicu domaćih Sixersa protiv Jordanovih
Bullsa, s kartama što bi im nabavila, recimo, Pakova cura, zgodna prsata
Kanađanka koja ima lamborghinija, bazen, brata skauta u Sixersima i
originalni dres Charlesa Barklevja s Olimpijade u Barceloni i koja obožava kad
on s prijateljem Aljom priča njoj nerazumljivim jezikom, divlje se smije, štipa
je za stražnjicu i voli najviše na svijetu, tu zgodnu crvenokosu sjevernjakinju s
licem i sisama... tetke Zuže.
U trenucima poput ovih tako je zamišljao svoj život u nekom paralelnom
svemiru, onome u kojemu je jednog jutra rekao Ćoravoj Žuži "ma u redu je,
tetka Žužo, jebo sad hiljadu dinara!" i odjurio nazad u "Yumu", život u kojemu
se toga nevažnog trenutka nikad više neće sjetiti, niti
I. DIO
17
će ikad znati da je tada, kad je Ćoravoj Žuži ostavio kusur od tisuću dinara,
njegov život krenuo pravim putem, vodeći ga ravno do predgrađa
Philadelphije na dan utakmice 76ersa i Bullsa, dok u plaveru njegova
landrovera svira Cooderov "Borderline", i svi se susjedi okreću za njim: "Eno
Pako...", govore jedni drugima, "...s onom svojom muzikom!"
A on glasno pjeva "Every woman I know...", pa vuče dugačak dim američkog
marlbora, "... is crazy 'bout an automobile", onda otpija iz limenke
budmeisera, krišom, jer policija je ovdje u Americi zajebana, veselo trubi to
every vuoman koju vidi i susjedima - tihim, debelim ljudima s kosilicama za
travu - maše originalnom kapom dream teama, dok ih glave izbačene kroz
zadnji prozor glasnim brundanjem pozdravlja i njegov veliki, crni labrador
Brett.
I tko zna koliko bi oni tako trubili, brundali, pjevali, lajali i uveseljavali
građanstvo Philadelphije da Paka iznenada nije po glavi munula tvrda
vojnička čizma.
- Reko, šta ćemo sad? - prenuo ga je glasni šapat. Bio je to opet Zagor. - Tamo
je zaorano!
- Nisam te čuo...? Nešto sam se zamislio.
- Šta ćemo sad? Na onu stranu od Musemića je zihef minirano.
Još se trenutak-dva Pako mutna, mliječnobijela pogleda nadao kako bi moglo
biti da se ovo on u onome životu, u landroveru američkih registarskih oznaka,
nešto zamislio, pa mu pred oči dolazi rat što ga je ostavio u rodnom Blagaj
evcu. Nije, međutim, više čuo ni susjeda s kosilicom, ni Rya Coodera - a
sljedeća pjesma je "The Girls From Texas" i već je morala početi - niti ga je
truba automobila iza njegovog podsjećala da se na semaforu upalilo zeleno
svjetlo. A ni ovo kljucanje što ga osjeća na potiljku definitivno nije bio njegov
labrador Brett.
18
Jebo sad hiljadu dinara
- Halo, čuješ li? - lupkao ga je Zagor vrhom čizme po glavi. - Tamo je ziher
minirano.
- Znam, znam... -1 šta čemo?
- Čekaj... ništa, sad idemo po rezervnom planu, prema cesti, iza one tenkovske
olupine.
- Što tamo?