Page 49 - Boris Dežulović - Jebo sad hiljadu dinara

Po ocu, vatrenom "partizanovcu" i nekadašnjem vrataru "Mašinoimpexa" -
tada se još zvao "Vilaja" - Robi je bio obilježen kao Jugoslaven, po bratu kao
četnik, a po majci kao balija: jedino mu je rješenje i jedini način da preživi u
ratnom Blagajevcu bio - kako mu je to jednu večer rekao otac bacajući one
svoje aspirine u pivo - "da se upiše u ustaše".
Nije Robiju tada bilo tako smiješno kao kad je poslije to prepričavao
drugovima u 119. brigadi HVO-a - iako je u priči promijenio samo činjenicu da
mu je brat Ićo u Beogradu, smjestivši ga za potrebe obiteljske legende u toplu
Australiju, gdje kao povjerenik hrvatske Vlade kupuje oružje za obranu
Hrvatske i Herceg-Bosne - kao što mu ni
96
Jebo sad hiljadu dinara
danas nije smiješno kad ga zovu balijom samo zato što mu je majka
muslimanka i što mu je pravo ime Tahir. A Tahir se ne zove zato što je
musliman, nego samo zato što ga je mati Usnija rodila u taksiju, na štandu u
Brezovači, pa mu po žutoj tablici s natpisom "taxi" dala ime Tahir.
Jedino smiješno u cijeloj njegovoj priči bilo je kad je čuo jednoga u brigadi
kako se hvali da je u diskoklubu "Sirius" radio s Ičom Knezovičem, "onim što
nabavlja oružje za Tuđmana". I kad je od jednoga iz Koviljače čuo da je njihova
obiteljska kuca jedina hrvatska kuca u četvrti koja nije zapaljena, i to zato što
je na njoj spomen-ploča onome kretenu što se sam ubio promašivši bombom
prozor, odnosno "šehidu koji je na tome mjestu dao život za cjelovitu Bosnu".
- Tačno podne.
- Ne, nije "Tačno u podne" - odmahnuo je rukom Robi.
- Nije to dvoboj, kaubojski, nego ono... baš drže pištolj jedan drugome na čelu.
- Šta pričaš ti? - okrene se Vili. - Reko, podne je... Pako pita koliko je sati.
- Koliko je onda prošlo, preko sat?
- Sat i deset.
- Okej, ljudi, to bi bilo to - odlučno je Pako stao skidati gornji dio odore.
- Šta čemo sad, šta radiš? - upita Vili iz onoga grma.
- Ovo ćemo sad - odgovori Pako i iščupa pod nakošenim, napola urušenim
kamenim zidom prastari drveni križ, pa skine bijelu potkošulju i stade je
vezivati za trulo drvo. - Dovoljno je vremena prošlo, predat ćemo se
Pohumljacima, jer možemo ovako jedni druge do sutra gledat.
- Ali sam si reko da... - mucao je Zagor prestravljen.
- Ubit će nas ko zečeve.
i »i«
- A da mi ipak pričekamo da oni dignu bijelu
- javi se i Papac. - Ako dosad nije bilo ništa, znači da mi saznali ko smo, to je
očito.
- Tako je, znači da nema panike onda - reče Pako vezujući majicu za drvo.
- Pa ako je tako, što oni ne dignu bijelu zastavu?
- A što ako oni isto tako čekaju nas? - upita Pako. - Vidjet ćemo, uostalom, kako
će odgovorit.
- Kako će odgovorit, kako će odgovorit - ponavljao je Zagor. - Dignut će i oni
bijelu zastavu, izać ćemo na cestu i pobit će nas ko zečeve! Jebotekurac, Pako,
hajde ti sam pa im objasni ko smo!
- Šuti više! - prekine Pako galamu na groblju. - Šuti više, bog ga jebo!
Svi su zašutjeli dok je Pako polako podizao križ s bijelom majicom preko