Page 43 - Yegnevy Zamyatin - Mi

— Što vam je?
— Što — što? Ma jednostavno mi je dosadilo: svi uokolo — pre­
suda, presuda. Ne želim više o tome — i gotovo. Ne, ne želim!
Namrštio se, trljao je zatiljak — taj svoj kovčežić s tuđom, meni
nepoznatom prtljagom. Pauza. Evo našao je nešto u kovčežiću,
izvukao, odmata, raspakirao je — lakirao je smijehom oči, poskočio.
— A za vaš INTEGRAL sastavit ću... ovo — da! Ovo, vidite!
Prijašnji: usne šljapkaju, prskaju, riječi pljušte kao fontana.
— Pomislite (“p” — fontana) — drevna legenda o raju... Pa, to
je o nama, o današnjici. Da! Zamislite se samo. To dvoje u raju —
imali su izbor; ili sreća bez slobode — ili sloboda bez sreće: treći
izbor nije im bio dan. Oni, blesani, izabrali su slobodu — i što ćeš:
jasno je — nakon toga vjekovima su tugovali za okovima. Okovi —
shvaćate — eto u čemu je svjetska bol. Stoljećima! I tek smo se mi
ponovo sjetili na koji način vratiti sreću!... Ne, još, još slušajte!
Drevni Bog i mi zajedno, za istim stolom. Da! Mi smo pomogli Bogu
da konačno nadjača đavola — jer je upravo on nagnao ljude da
pogaze zabranu i okuse pogubnu slobodu, on — podmukla zmija. A
mi čizmetinom po glavi — tras! I gotovo: opet je raj. I opet smo pros-
todušni, nevini, kao Adam i Eva. Nikakve zbrke oko dobra i zla, sve
je: jednostavno, rajski, djetinje jednostavno. Dobrotvor, Stroj,
Kocka, Plinsko zvono, Čuvari, sve je to dobro, sve je to — veli­
čanstveno, prekrasno, elegantno, uzvišeno, kristalno — čisto. Zato
što to čuva našu neslobodu, to jest našu sreću. Drevni ljudi stali bi
ovdje razmišljati, prosuđivati, lomiti glavu — etika, neetika... pa eto:
riječju, evo ovakvu nekakvu rajsku poemicu, ha? I to najozbiljnijim
tonom... shvaćate? Prava stvar, ha!
Kako ne bih shvatio. Sjećam se, pomislio sam: “kakva je njegova
besmislena, asimetrična vanjština, a kakav pravilno misleći um!” I
zato mi je tako blizak — pravomu meni (ja još uvijek smatram onoga
prijašnjeg sebe pravim, a ovo sada — to je naravno, samo bolest).
R je očito pročitao sve ovo meni na čelu i obgrlivši me oko rame­
na zakikotao se.
— Ah, Vi! Adame! Da, uzgred budi rečeno, što se tiče Eve...
Zavukao je ruku u džep, izvukao knjižicu i prelistao.
— Prekosutra.. .ne: za dva dana — O ima ružičasti bon za vas. A
Vi? Kao i prije? Želite li da ona...

43