Page 45 - Yegnevy Zamyatin - Mi

Zašto — pa, zašto smo čitave tri godine ja i O — živjeli tako pri­
jateljski — i odjednom sada samo jedna riječ o toj, o I... Zar to ludi­
lo — ljubav, ljubomora — ne postoji samo u drevnim knjigama? I
glavno —ja! Jednadžbe, formule, brojevi — i... to — ništa ne razu­
mijem! Ništa... Sutra ću poći k R i reći mu, da------------
Nije istina: neću poći. Ni sutra, ni prekosutra — nikada više neću
poći. Ne mogu, ne želim ga vidjeti. Kraj! Trokut naš se — razbio.
Ja sam — sam. Večer. Lagana izmaglica. Nebo je prekriveno
zlatno-mliječnom koprenom: kada bih znao: što je tamo — više? I
kada bih znao: tko sam —ja, kakav sam —ja?

Bilješka 12.

Koncept: OGRANIČAVANJE BESKONAČNOSTI. ANĐEO.
RAZMIŠLJANJA O POEZIJI.

Sve mi se čini — ozdravit ću, mogu ozdraviti. Izvrsno sam spavao.
Nikakvih onih snova ili bilo kakvih pojava bolesti. Sutra će mi doći
mila O, sve će biti jednostavno, pravilno i ograničeno kao krug. Ne
bojim se te riječi — “ograničenost”: to je djelo najvišeg što postoji u
čovjeku — razuma — i svodi se baš na neprestano ograničavanje
beskonačnosti, na dijeljenje beskonačnosti na udobne, lako prih­
vatljive porcije — diferencijale. Upravo je u tome božanska ljepota
moje stihije — matematike. I shvaćanje upravo te ljepote baš i
nedostaje toj. Uostalom, to je tako — slučajna asocijacija.
Sve to — uz ritmičnu, metričku lupu kotača podzemne željeznice.
U sebi skandiram kotače — i stihove R-a (njegova jučerašnja knjiga).
I osjećam: otraga se, preko ramena, oprezno naginje netko i pogleda­
va na otvorenu stranicu. Ne okrećući se, tek kutkom oka, vidim:
ružičasta, raširena krila-uši, dvostruko izvijen... on! Nisam mu htio
smetati — i pričinio sam se da nisam vidio. Kako se on tu našao —
ne znam: kada sam ulazio u vagon — mislim da ga nije bilo.
Taj, sam po sebi nevažan događaj, posebno je pozitivno djelovao
na mene, rekao bih osnažio me. Tako je ugodno osjećati nečije budno

45