Page 44 - Yegnevy Zamyatin - Mi

— Pa da, jasno.
— Onda ću joj reći tako. Ona sama, vidite, ustručava se... Takav
vam je to slučaj! Mene ona tek tako, ružičastobonski, a Vas... I ne
govori tko je to četvrti ušao u naš trokut. Tko — pokajte se grešniče,
hajde?
U meni se podigla zavjesa i — šušanj svile, zelena bočica,
usne.. .1 bezrazložno, neumjesno — izletjelo mi je (da sam se barem
suzdržao!):
— A recite: jeste li ikada probali nikotin ili alkohol?
R je skupio usne, pogledao me ispod oka. Savršeno jasno čuo sam
njegove misli: “Prijatelj si mi — prijatelj... A ipak...”. I odgovor:
— Pa kako da kažem? Osobno nisam. No poznavao sam jednu
ženu...
— I — povikao sam.
— Kako...Vi ste — i vi ste s njom? — zalio se smijehom, zagr­
cnuo se i sad će prsnuti.
Zrcalo je kod mene visjelo tako da se u njemu moglo ogledati
preko stola: odavde, iz naslonjača mogao sam vidjeti samo svoje čelo
i obrve.
I evo ja — onaj pravi — vidio sam u zrcalu unakaženu drhtavu
ravnu obrvu i ja — onaj pravi — čuo sam divlji, odvratni krik:
— Što “isto”? Ne: što je to “isto”? Ne — ja zahtijevam. Raz­
japljene crnačke usne. Izbečene oči... ja — pravi — snažno sam
uhvatio za vrat onog drugog sebe — divljeg, dlakavog, zadihanog.
Ja — pravi — rekao sam mu, rekao sam R:
— Oprostite mi, u ime Dobrotvora. Sasvim sam bolestan, ne
spavam. Ne shvaćam što mi se događa...
Debele usne kratko su se osmjehnule:
— Da-da-da! Razumijem — razumijem! Sve mije to poznato...
razumije se, teoretski. Zbogom!
Na vratima se okrenuo kao crna lopta — nazad prema stolu, bacio
je na stol knjigu:
— Moja posljednja... namjerno sam donio — a zamalo nisam
zaboravio. Pa zbogom... — “p” me poprskalo, otkotrljalo se.
Sam sam. Ili, točnije: nasamo s njim, drugim “ja”. Ja — sam u
naslonjaču i prekriživši noge iz nekakvog “tamo” sa znatiželjom
gledam, kako se ja — baš ja — grčim u krevetu.

44