Page 38 - Yegnevy Zamyatin - Mi

snimaju za Ured Čuvara ulične razgovore). I sjećam se: udubljena,
ružičasta treperava membrana — čudno biće, koje se sastoji od samo
jednog organa — uha. U ovom trenutku bio sam takva membrana.
Evo, sad je škljocnulo dugme pokraj vrata — na grudima — još
niže. Staklena svila šušti na ramenima, koljenima — po podu. Čujem
— i to jasnije nego da vidim — iz plavičasto-sive svilene hrpe isko­
račila je jedna noga... pa druga...
Čvrsto napeta membrana drhti i bilježi tišinu. Ne: snažni, s
beskonačnim pauzama — udari čekića po šipkama. I čujem — vidim:
ona, otraga, razmišlja još jednu sekundu.
Evo. Vrata ormara, evo — lupnuo je nekakav poklopac — i opet
svila, svila...
— Evo, molim.
Okrenuo sam se. Ona je bila u tankoj, kao šafran žutoj, haljini
starinskoga kroja. To je bilo tisuću puta okrutnije nego daje bila bez
ičega. Dvije oštre točke — kroz tanku tkaninu, tinjaju ružičasto —
dvije žeravice u pepelu. Dva nježno-okrugla koljena...
Sjedila je na niskom naslonjaču. Na četverokutnom stoliću pred
njom je bočica nečeg otrovnozelenog, dvije majušne čašice na noži­
cama. U kutu njenih usana dimilo se — u najtanjoj papirnatoj cjevči­
ci — za drevno pušenje (kako se zove — sad sam zaboravio).
Membrana je još uvijek drhtala. Čekić je tamo tukao — u meni —
po usijanim šipkama. Jasno sam čuo svaki udar i... i odjednom — zar
i ona to čuje?
Ali ona je spokojno dimila, spokojno pogledavala na mene i
nehajno otresla pepeo — na moj mali ružičasti bon.
Što je moguće hladnije — pitao sam:
— Slušajte, u tom slučaju, zašto ste se uopće zapisivali na mene?
I zašto ste me prisilili da dođem ovamo?
Kao da i ne čuje. Nalila je iz bočice u čašicu, otpila.
— Izvrstan liker. Hoćete?
Tek sam tada shvatio: alkohol. Kao munja sijevnulo je jučeraš­
nje: kamena ruka Dobrotvora, neizdrživo oštro sječivo zrake, ali
tamo: na Kocki — evo, sa zabačenom glavom, pruženo tijelo.
Zadrhtao sam.
— Slušajte — rekao sam — pa vi znate: sve one koji se truju
nikotinom i posebno alkoholom — Jedina Država nemilosrdno...

38