Page 41 - Yegnevy Zamyatin - Mi

Bez pozdrava, ne osvrćući se — bacio sam se van iz sobe. Nekako
pričvršćujući pločicu u trku, niz sporedno stubište (bojao sam se da
nekog ne sretnem u liftu) — iskočio sam na opustjeli bulevar.
Sve je bilo na svom mjestu — tako jednostavno, obično, zakoni­
to: staklene, vatrom obasjane kuće, stakleno blijedo nebo, zelenkasta
nepomična noć. Ali pod tim tihim prohladnim staklom — nečujno je
jurilo nešto bujno, purpurno, dlakavo. I ja, zadihan (gubeći dah),
jurio sam, da ne zakasnim.
Odjednom osjetim: na brzinu prikopčana pločica — otkopčala se,
zveknula o stakleni trotoar. Sagnuo sam se da je podignem — u
sekundnoj tišini: nečiji topot iza mene. Okrenuh se: iza ugla skretalo
je nešto maleno, izvijeno. Tako mi se barem tada učinilo.
Pojurio sam iz sve snage — samo mi je u ušima zviždalo. Kod
ulaza sam se zaustavio. Na satu je bilo minuta do 22:1/2. Oslušnuo
sam: iza mene nije bilo nikoga. Sve je to — bila besmislena mašta,
djelovanje otrova.
Noć je bila mučna. Krevet se poda mnom dizao, spuštao i opet
dizao — plivao po sinusoidi. Govorio sam sebi: “Noću numere mora­
ju spavati: to je obveza — kao i rad danju. To je neophodno da bi se
moglo danju raditi. Ne spavati noću — kažnjivo je...” Ali ipak nisam
mogao, nisam mogao.
Ginem. Nisam u stanju ispunjavati svoje obveze prema Jedinoj
Državi... Ja...

Bilješka 11.

Koncept: NE, NE MOGU, SAMO TAKO, BEZ KONCEPTA.

Večer. Lagana izmaglica. Nebo je prekriveno zlatnom — mliječnom
koprenom i ne vidi se: što je tamo — dalje, više. Drevni su znali da
je tamo njihov najveći skeptik koji se dosađuje — Bog. Mi znamo,
daje tamo kristalno-modro, golo, nepristojno ništa. Ja sada ne znam
što je tamo: previše sam toga saznao. Znanje, koje je potpuno
uvjereno da je bez greške---------- to je vjera. Imao sam tvrdu vjeru u
sebe, vjerovao sam, da znam o sebi sve. A evo-------------

41