Page 39 - Yegnevy Zamyatin - Mi
P. 39

Tamne  obrve  —  visoko  prema  sljepoočicama,  oštri,  podrugljivi
                 trokut:
                    —  Brzo  uništiti  nekolicinu  —  razumnije  je  nego  dati  mogućnost
                 mnogima da se upropašćuju — i degeneracija — i tako dalje. To je
                 —  do besrama točno.
                    —  Da... do besrama.
                    —  Da  društvance  takvih  ćelavih  istina —  pustimo  na ulicu...  ne,
                 zamislite...  barem  onog  mog  najvjernijeg  obožavatelja  —  da,  vi  ga
                 znate — zamislite, da zbaci sa sebe svu laž odjeće — i da je u istin­
                 skom obliku među publikom... oh!
                    Ona se smijala. Ali, bio mi je jasno vidljiv njen niži tužan trokut:
                 dvije duboke bore od kutova usana prema nosu. I zbog nečega mi je
                 zbog  tih  bora  postalo  jasno:  taj,  dvostruko  izvijen,  pogrbljen,  i  slo-
                 nouh — grlio ju je — takvu... On...
                    Uostalom, sada se trudim prenijeti tadašnje svoje — nenormalne
                 —  osjećaje. Sada, dok pišem, jasno shvaćam: sve to tako i mora biti,
                 i on, kao i svaka časna numera, ima jednako pravo na radosti — i bilo
                 bi nepravedno... No, da, to je jasno...
                    I  se  smijala  vrlo  čudno  i  dugo.  Zatim  me  prodorno  pogledala:
                 unutra.
                    —  A  najvažnije  —  ja  sam  uz  vas  savršeno  sigurna.  Vi  ste  tako
                 dragi  —  o,  ja  sam  sigurna  u  to  —  vi  nećete  ni  pomisliti  da  odete  u
                 Ured i izvijestite da ja evo — pijem liker — pušim. Bit ćete bolesni,
                 ili zauzeti — ili ne znam već što. Što više, uvjerena sam da ćete sada
                 piti sa mnom ovaj očaravajući otrov...
                    Kakav  krajnje  drzak,  podrugljiv  ton.  Točno  sam  osjećao:  sad  je
                 opet mrzim. Uostalom, zašto “sad”? Mrzim je cijelo vrijeme.
                    Izlila  je  u  usta  čitavu  čašicu  zelenog  otrova,  ustala  i  sjajeći
                 ružičasto  ispod šafran-žutog napravila nekoliko koraka — zaustavila
                 se iza mojeg naslonjača...
                    Odjednom  —  ruka  oko  mojega  vrata  —  usnama  o  usne...  ne,
                 nekud  dublje,  još  strašnije...  Kunem  se,  za  mene  je  to  bilo  savršeno
                 neočekivano  i,  možda,  samo  zato...  Jer  nisam  mogao  željeti  —  sada
                 to  shvaćam  sasvim  jasno  —  nisam  mogao  sam  željeti  ono  što  se
                 potom dogodilo.
                    Neizdrživo — slatke usne (pretpostavljam — to je bio okus “lik­
                 era” ) — i u mene je izliven gutljaj žarećeg otrova — i još — i još...


                                                                      39
   34   35   36   37   38   39   40   41   42   43   44