Page 49 - Yegnevy Zamyatin - Mi

Sive, od vlažne magle satkane junife užurbano su postojale pokraj
mene sekundu, a onda bi se neočekivano rastvorile u maglu. Nisam
se odvajao od sata. Bio sam — oštra, drhtava kazaljka sekunde.
Osam, deset minuta... Tri, dvije minute do dvanaest...
Kraj. Na posao — ionako sam zakasnio. Kako je mrzim. Ali tre­
bao sam joj pokazati...
Na uglu u bijeloj magli — krv — rez oštrim nožem — usne.
— Čini se da sam vas zadržala. Uostalom, svejedno. Sad ste već
zakasnili.
Kako je ja--------- uostalom, da: kasno je.
Šuteći gledao sam joj usne. Sve su žene, usne, same usne. Kod
nekih su ružičaste, elastično-okrugle: prsten, nježna ograda od cije­
log svijeta. Ove: prije jedne sekunde nije ih bilo, i tek sad — nožem
— i još kapa slatka krv.
Bliže — naslonila se na mene ramenom — mi smo jedno, iz nje
prelijeva se u mene — i znam: tako treba. Znam, svakim živcem,
svakom dlačicom, svakim, do boli slatkim otkucajem srca. I takva je
radost pokoriti se tome “treba”. Vjerojatno je komadu željeza isto
tako drago pokoriti se neizbježnom, egzaktnom zakonu — i upiti se
u magnet. Kamen, bačen uvis, sekundu se koleba — i potom str-
moglavo niže, na zemlju. I čovjek, poslije agonije, na koncu mora
uzdahnuti posljednji put i — umrijeti.
Sjećam se: rasijano sam se nasmiješio i bez ikakve veze rekao:
— Magla... Vrlo.
— Ti voliš maglu?
To drevno, odavno zaboravljeno “ti”, “ti” gospodara robu — ušlo
je u mene oštro, polako: da, ja sam rob i to je — također potrebno,
također dobro.
— Da, dobro... — naglas sam rekao sebi. A zatim njoj: — Ne
volim maglu. Bojim se magle.
— Znači — voliš. Bojiš se zato što je ona jača od tebe, ne voliš
zato — što se bojiš, voliš — zato što je ne možeš sebi podčiniti. Jer,
jedino se nepokoreno može voljeti.
Da, to je tako. I upravo zbog toga — upravo zbog toga ja...
Išli smo dvoje — a jedno. Negdje daleko kroz maglu, tek jedva
čujno, pjevalo je sunce, sve se punilo elastičnim, bisernim, zlatnim,
ružičastim, crvenim. Čitav svijet je — jedna neobuhvatna žena, i mi

49