Page 50 - Yegnevy Zamyatin - Mi

smo — u njezinoj utrobi, još se nismo rodili, radosno zrijemo. I meni
je jasno, nerazorivo jasno: sve je za mene: sunce, magla, ružičasto,
zlatno — za mene...
Nisam pitao kamo idemo. Svejedno: samo da je hodati, hodati.
Gledati, bujati sve elastičnije —
— Pa evo... — I se zaustavila pored vrata. — Ovdje je danas
dežuran baš jedan... O njemu sam govorila onda, u Drevnoj Kući.
Ja sam izdaleka, očima samo, oprezno čuvajući ono što sazrijeva
— pročitao natpis:”Medicinski Ured”. Sve sam shvatio.
Staklena soba, puna zlatne magle. Staklene police sa šarenim
bocama, teglama. Kablovi. Modrikaste iskre u cijevima.
I čovječuljak — vrlo tanušan. Kao daje čitav izrezan od papira, i
kako god bi se okrenuo — opet ima samo profil, vrlo izoštren: blis­
tava oštrica — nos, škare — usne.
Nisam ni slušao što mu je govorila I: gledao sam kako je govorila
— i osjećao: nezadrživo se osmjehujem, blaženo. Bljesnula je oštri­
ca škara-usana i liječnik je rekao:
— Tako. Tako. Razumijem. Najopasnija bolest —ja ništa opas­
nije i ne znam... — nasmijao se, najtanušnijom papirnatom rukom
brzo je nešto napisao, i dao listić I; napisao drugi — dao ga meni.
To su bila uvjerenja da smo bili — bolesni, da ne možemo ići na
posao. Krao sam svoj rad od Jedine Države, ja sam — lopov, ja sam
— pod Strojem Dobrotvora. Ali to mi je — daleko, svejedno, kao u
knjizi... Uzeo sam listić ne kolebajući se ni trena; ja — moje oči,
usne, ruke — znao sam. Tako mora biti.
Na uglu, u polupraznoj garaži, uzeli smo aero. I opet, kao i tada,
sjela je za upravljač, pomaknula, okrenula starter “naprijed” i mi smo
se odvojili od Zemlje, zaplovili. I za nama je zaplovilo sve: ružičas-
to-zlatna magla; sunce; najtanja oštrica profila liječnika, odjednom
tako dragog i bliskog. Ranije — sve je bilo oko Sunca; a sada sam
znao, sve je oko mene — polako, blaženo, sa zatvorenim očima...
Starica kraj vrata Drevne Kuće. Mila, zarasla usta sa zrakama —
borama. Vjerojatno, bila su zarasla sve te dane — i tek sad su se otvo­
rila, nasmiješila se.
— Ah, đavolice! Umjesto da radiš kao i svi... no, dobro! Ako
nešto bude — dotrčat ću, reći ću...
Teška, škripava, neprozirna vrata, zatvorila se i odmah se s bolom
rastvorilo srce, široko — još šire: širom. Njene su usne — moje, pio

50