Page 12 - Yegnevy Zamyatin - Mi

red”. Ali postavite ga usporedo sa Tablicom — i vidjet ćete jedno
pored drugog ugljen i dijamant: i jedan i drugi isto su C, ugljik — ali
kako je vječan, prozračan, kako sjaji dijamant. Kome ne zastaje dah
kada s tutnjavom juri po stranicama “Voznog reda”. Ali Satna
Tablica — svakoga od nas u stvarnosti pretvara u čeličnog šesteroko-
tačnog heroja velike poeme. Svako jutro, sa šesterokotačnom to­
čnošću, u jedan te isti tren, u jednu te istu minutu — mi, milijuni,
ustajemo kao jedan. U jedan te isti tren, jedinstvenomilijunski
započinjemo posao — jedinstvenomilijunski ga završavamo. I slije­
vajući se u jedinstveno, milijunoruko tijelo u jednoj istoj, Tablicom
određenoj sekundi — prinosimo žlice ustima — izlazimo u šetnju i
idemo u slušaonicu, u dvoranu na Taylorove vježbe, odlazimo na
spavanje...
Bit ću potpuno otvoren: apsolutno točnog iješenja zadatka sreće
nema još uvijek ni kod nas: dva puta na dan — od 16 do 17 i od 21
do 22 jedinstveni moćni organizam raspada se na pojedine stanice: to
su Tablicom propisani Osobni Sati. Tada ćete vidjeti: u sobi jednih
— sramežljivo spuštene rolete, drugi pravilno, po brončanim skala­
ma Marša — šetaju bulevarom, treći — kao ja sada — sjede za
pisaćim stolom. Ali čvrsto vjerujem — neka me nazovu idealistom i
fantastom — vjerujem: ranije ili kasnije — ali jednom, i za te sate
pronaći ćemo mjesto u općoj formuli, jednom će svih 86 400 sekun­
di ući u Satnu Tablicu.
Imao sam prilike čitati i slušati mnogo nevjerojatnih stvari o tim
vremenima kada su ljudi još živjeli u slobodnom, tj. neorganizira­
nom, divljem stanju. Ali najnevjerojatnije uvijek mi se činilo upravo
to: kako je tadašnja — pa ako je i bila nerazvijena — državna vlast
mogla dozvoliti, da ljudi žive bez ičega nalik na našu Satnu Tablicu,
bez obveznih šetnji, bez točne regulacije rasporeda prehrane, ustajali
su i lijegali kad god bi im to palo na pamet; neki povjesničari čak
govore da su u ta vremena po čitave noći na ulicama gorjela svjetla,
po čitave noći hodali su i vozikali se ulicama.
Eto, to nikako ne mogu zamisliti. Pa kako god bio ograničen nji­
hov um, ipak su trebali razumjeti daje takav život bio pravo sveopće
ubijanje, samo polagano, iz dana u dan. Država (humanost) zabranji­
vala je da se osudi na smrt pojedinac, ali nije zabranjivala da se mi­
lijuni ubijaju napola. Ubiti jednog, to jest umanjiti sumu ljudskih

12