Page 127 - Jordan Peterson - 12 pravila za život

beznačajna i ne tako velika da bi umanjila vrijednost budućih nagrada. Takav se

pristup može koristiti i s djecom, i djeluje jako dobro. Želite, recimo, da vam vaš
mališan pomaže postaviti stol. To je korisna vještina, voljeli biste kada bi to
mogao učiniti. Bilo bi to dobro i za njegovo (klimavo) samopoštovanje. Za
početak, željeno ponašanje trebate razlomiti na sastavne dijelove. Jedan od
elemenata postavljanja stola je nošenje tanjura od ormara do stola. Čak bi i to
moglo biti presloženo, možda vam je dijete prohodalo tek prije nekoliko mjeseci.
Još uvijek je nesigurno na nogama. Na početku treninga dajte mu u ruke tanjur i

tražite od njega da vam ga vrati. Nakon toga može uslijediti tapšanje po glavi.
Možete to pretvoriti u igru. Uzmete tanjur u lijevu ruku, prebacite u desnu,
okružite njime oko leđa i onda mu date tanjur pa se odmaknete nekoliko koraka
unatrag tako da mora prijeći par koraka da vam ga vrati. Istrenirajte ga da
postane virtuoz s tanjurima, ne dopustite da ostane zarobljen u svojoj

nespretnosti.
S takvim pristupom možete doslovno bilo koga naučiti bilo čemu. Prvo,
otkrijte što je to što želite. Zatim promatrajte ljude oko sebe poput sokola.
Naposljetku, kada zapazite bilo što što imalo nalikuje onome što želite postići,
uletite (sjetite se sokola) i isporučite nagradu. Vaša je kći vrlo suzdržana otkada

je postala tinejdžerica. Htjeli biste da govori više. To je cilj: komunikativnija kći.
Jednoga jutra za doručkom ona podijeli s vama anegdotu iz škole. To je izvrstan
trenutak da obratite pozornost - to je nagrada. Prestanite pisati poruku i slušajte.
Osim ako ne želite da vam više nikada ništa ne ispriča.

Jasno je da roditelji mogu i trebaju koristiti ono što im raduje djecu kako bi
oblikovali njihovo ponašanje. Isto vrijedi za muževe, žene, suradnike i roditelje.
Skinner je, međutim, bio realist. Primijetio je da je metoda s nagradom vrlo
zahtjevna: promatrač mora vrlo strpljivo obraćati pažnju sve dok meta sama od
sebe ne očituje željeno ponašanje, i onda ga osnažiti. Problem je u tome što to
zahtijeva puno vremena i puno čekanja. Također je morao izgladnjivati životinje

sve dok ne bi spale na tri četvrtine svoje normalne težine zato što bi tek onda
postale dovoljno zainteresirane za nagradu u obliku hrane i obratile pažnju. No
ovo nisu jedini nedostatci isključivo pozitivna pristupa.
I negativne nam emocije pomažu učiti, poput njihovih pozitivnih pandana.

Trebamo učiti zato što smo glupi i krhki. Možemo umrijeti. To nije dobro i ne
osjećamo se dobro zbog toga. Kada bismo se osjećali dobro zbog toga, tražili
bismo smrt i onda bismo umrli. Ne osjećamo se dobro u vezi sa smrću čak i ako
postoji sama mogućnost da do nje dođe. A to je, naravno, cijelo vrijeme. Tako
nas negativne emocije, unatoč svoj njihovoj neugodnosti, štite. Osjećamo se