Page 154 - Jordan Peterson - 12 pravila za život

sudjeluje u pijanki našoj, ostavimo svuda znake našeg veseljenja: to je naš dio i

to je naša baština.
Potlačimo ubogoga pravednika, ne štedimo udovice, ne poštujmo starca ni
sjedina od mnogih godina. Nek’ naša snaga bude zakon pravde, jer ono što je
slabo nije ni za što. (Mu dr 2,1-")

Užitak probitačnosti možda jest prolazan, ali je svejedno užitak, a to je ipak
bolje u usporedbi sa strahotom i boli postojanja. „Svatko se bori za sebe, a vrag
odnosi one koji ostanu zadnji", kao što stara uzrečica kaže. Zašto jednostavno ne
uzeti sve što možete, kad god uhvatite priliku? Zašto ne odlučiti živjeti na takav

način?
Koja je uopće alternativa i zašto bismo se njome trebali zamarati?

Naši su se preci dovinuli vrlo sofisticiranim odgovorima na takva pitanja, ali
mi ih još uvijek ne razumijemo dovoljno dobro. To je zato što su ti odgovori još
uvijek velikim dijelom implicitni - očituju se prvenstveno u ritualima i mitu, i još
uvijek nisu potpuno artikulirani. Ponašamo se u skladu s njima i predstavljamo
ih u pričama, ali još uvijek nismo dovoljno mudri da bismo ih izričito
formulirali. Još smo uvijek čimpanze u skupini, vukovi u čoporu. Znamo se

ponašati. Znamo tko je tko i zašto. Naučili smo to iskustvom. Znanje nam je
oblikovano našom interakcijom s drugima. Ustanovili smo predvidive rutine i
obrasce ponašanja - ali zapravo ih ne razumijemo niti znamo otkuda potječu.
Razvili su se tijekom golemih vremenskih razdoblja. Nitko ih u prošlosti nije
eksplicitno formulirao (barem koliko mi znamo), iako jedni drugima oduvijek
govorimo kako se ponašati u skladu s njima. Međutim, jednoga smo se dana, ne
tako davno, probudili. Već smo radili nešto, ali napokon smo počeli primjećivati

što radimo. Počeli smo koristiti svoja tijela kao sredstva za predstavljanje
vlastitih djela. Počeli smo oponašati i dramatizirati. Izmislili smo ritual. Počeli
smo izvoditi vlastita iskustva. Zatim smo počeli pričati priče. U te smo priče
šifrirali zapažanja vlastite drame. Tako smo informaciju koja je prvotno bila
ugrađena u naše ponašanje utkali i u svoje priče, ali nismo razumjeli, i još uvijek

ne razumijemo, što ona sve znači.
Biblijska pripovijest o raju i istočnomu grijehu upravo je takva priča,
proizišla iz kolektivne ljudske mašte koja je na djelu dugi niz stoljeća. Ona
donosi vrlo dubok prikaz naravi bivovanja i pokazuje put prema
konceptualizaciji i djelovanju koji su dobro prilagođeni toj naravi. U Edenskom

vrtu, prije pojave samosvijesti, ljudska su bića - tako priča kaže - bila bez
grijeha. Naši praiskonski roditelji, Adam i Eva, hodili su s Bogom. A onda,