Page 157 - Jordan Peterson - 12 pravila za život

Drugo pitanje (zapravo, skup povezanih pitanja): već smo ustanovili temeljni

princip - žrtvovanjem ćemo poboljšati budućnost. Ali princip, jednom utvrđen,
treba razložiti u detalje. Treba shvatiti njegov puni doseg ili značenje. U
krajnjim, ekstremnim slučajevima, što podrazumijeva ideja da žrtvovanjem
možemo poboljšati budućnost? Gdje je ograničenje ovoga temeljnog principa?
Za početak, moramo se pitati: „Što bi bila najveća, najučinkovitija od svih
mogućih žrtava?“, a zatim: „Po izvršenju takve žrtve, koliko dobra može biti
najbolja moguća budućnost?"

Biblijska priča o Kajinu i Abelu, sinovima Adama i Eve, slijedi odmah
nakon priče o izgonu iz raja, kao što smo već spomenuli. Zapravo, Kajin i Abel
su prvi ljudi zato što je Adama i Evu Bog izravno stvorio, a nisu došli na svijet

uobičajenim putem. Kajin i Abel žive u povijesti, ne u Edenu. Moraju raditi.
Moraju prinositi žrtve da ugode Bogu, i to i čine s oltarom i propisnim ritualom.
No stvari su se zakomplicirale. Abelov je prinos bio ugodan Bogu, ali Kajinov
nije. Abel je višestruko nagrađen, Kajin nije. Nije u potpunosti jasno zašto (iako
tekst snažno daje naslutiti da Kajinov prinos jednostavno nije bio iz srca).
Možda je ono što je Kajin prinio za žrtvu bilo loše, nekvalitetno. Možda je bio
sitničav. Ili je možda Bog bio uznemiren zbog samo njemu poznata razloga. To

je sve vrlo realno, uključujući i nejasnoću u tumačenju teksta. Nisu sve žrtve
jednako kvalitetne. Štoviše, često se čini da žrtve, prividno vrlo kvalitetne, nisu
nagrađene boljom budućnošću - i nije jasno zašto. Zašto Bog nije zadovoljan?
Što treba promijeniti da bude? To su teška pitanja - i svatko ih postavlja, cijelo
vrijeme, čak i ako to ne zamjećuje.

Postavljanje takvih pitanja nerazdvojno je povezano s razmišljanjem.
Samo smo uz velike poteškoće shvatili da je istina da nam odgoda
zadovoljstva može koristiti. To se u potpunosti protivi našim drevnim, bitno

životinjskim nagonima koji zahtijevaju trenutno zadovoljenje (posebice u
uvjetima nestašice, koji su i neizbježni i uobičajeni). I, da se stvar dodatno
zakomplicira, takve odgode postaju korisne samo onda kada je civilizacija
dovoljno stabilna da može jamčiti odgođenu nagradu u budućnosti. Ako će sve
što ste sačuvali biti uništeno ili, još gore, ukradeno, onda nema smisla to čuvati.
Upravo će zato vuk odjednom pojesti deset kilograma sirovoga mesa. On ne

razmišlja: „Čovječe, mrzim kada se prežderem. Trebao bih sačuvati nešto za
idući tjedan.“ Kako su se onda uopće mogla pojaviti ta dva nemoguća i nužno
istodobna postignuća (odgoda i stabilizacija društva u budućnosti)?
Evo razvojnoga napretka od životinje u čovjeka. Nema sumnje da je