Page 159 - Jordan Peterson - 12 pravila za život

ovaj način možemo vidjeti kako iz jednostavna pojma „ostaviti ovo za poslije

sasvim je dobra ideja“ mogu nastati najviši moralni principi.
To je kao da se razvojem čovječanstva dogodilo nešto ovakvo: prvo su prošli
beskrajni desetci ili stotine tisuća godina prije pojave pisane povijesti i drame.
Tijekom toga vremena počele su se, polako i bolno, razvijati usko povezane
prakse odgode i razmjene. Zatim su, uz pomoć metaforičke apstrakcije, te

odgode i razmjene postale zastupljene kao rituali i priče o žrtvovanjima,
ispričane otprilike ovako: „Čini se da postoji moćna Osoba na nebu koja sve vidi
i koja sudi o svemu što činite. Čini se da tu Osobu usrećuje kada se vi odreknete
nečega što cijenite - a želite je učiniti sretnom zato što će u protivnom uslijediti
pravi pakao. Dakle, prinosite žrtve i dijelite sve dok ne postanete u tome pravi

6
stručnjak i sve će u vašemu životu biti dobro.“ Nitko ovo nije rekao, barem ne
tako jasno i izravno, ali implicitno se nalazi u ljudskoj praksi, a zatim i u

pričama.
Prvo je nastupilo djelovanje (tako je trebalo biti budući da smo nekoć bili
životinje, a one mogu samo djelovati, ne i razmišljati). Implicitna, neprepoznata

vrijednost bila je prva (kao što su djela koja su prethodila razmišljanju
izražavala neku vrjednotu, ne iznoseći je eksplicitno). Mi ljudi tisućama smo i
tisućama godina promatrali kako uspješni uspijevaju, a neuspješni propadaju.
Razmišljali smo o tome i izvukli zaključak: Oni koji su uspješni odgađaju
zadovoljenje. Uspješni se cjenkaju s budućnošću. Polako se budi velika ideja,
sve jasnije artikulirana, u sve jasnije artikuliranim pričama: u čemu je razlika
između uspješnih i neuspješnih? Uspješni se žrtvuju. Kada to rade, stvari postaju

sve bolje. Pitanja postaju sve praktičnija i u isto vrijeme šira: Koja je najveća
moguća žrtva? Žrtva za najveće moguće dobro? I odgovori postaju sve dublji i
uzvišeniji.
Bog zapadne tradicije, poput mnogih drugih bogova, zahtijeva žrtvu. Već

smo istražili zašto. No ponekad ide još dalje. Ne zahtijeva samo da žrtvujemo,
već i da ta žrtva bude upravo ono što nam je najdraže. To je najupečatljivije (i
upravo zbunjujuće jasno) prikazano u priči o Abrahamu i Izaku. Abraham, Božji
miljenik, dugo je želio sina - i Bog mu je, nakon mnogo odgoda, obećao da će ga
dobiti, i to u naizgled nemogućim uvjetima: Abraham je bio star, a njegova žena
neplodna. No nedugo poslije, dok je čudesno rođeni Izak još bio dijete, Bog kao
da se promijenio i na nerazuman i naoko barbarski način zahtijeva od svojega

vjernog sluge da mu prinese svojega sina za žrtvu. Priča završava sretno: Bog
šalje anđela da zadrži Abrahamovu poslušnu ruku i umjesto Izaka prihvaća ovna