Page 186 - Jordan Peterson - 12 pravila za život

8. PRAVILO

GOVORITE ISTINU -

ILI BAREM NEMOJTE LAGAT

ISTINA U NIČIJOJ ZEMLJI
Studirao sam kliničku psihologiju na Sveučilištu McGill u Montrealu. Za
vrijeme studija ponekad bih susreo svoje kolege u montrealskoj bolnici Douglas,
u kojoj smo stjecali prva iskustva izravna susreta s mentalnim bolesnicima.

Zemljište te bolnice prostire se na više hektara na kojima se nalazi desetak
bolničkih zgrada. Većina je zgrada povezana podzemnim hodnicima tako da se
djelatnici i pacijenti ne trebaju izlagati beskonačnim montrealskim zimama. U
Douglasu je nekada boravilo više stotina trajno hospitaliziranih pacijenata. To je
bilo prije kasnih 60-ih kada su zbog antipsihotika i masovnih pokreta za
deinstitucionalizaciju gotovo nestali sanatoriji s trajnim smještajem pa su

„oslobođeni" pacijenti otada najčešće bili osuđeni na puno teži život na ulici. Do
ranih 80-ih, kada sam prvi put posjetio tu ustanovu, nitko nije bio hospitaliziran
osim najteže oboljelih pacijenata, a to su bili vrlo čudni, vrlo oštećeni ljudi.
Okupljali su se oko automata sa slatkišima razbacanim po bolničkim hodnicima.
Izgledali su kao da su sišli s kakve slike Hieronymusa Boscha ili fotografije
Diane Arbus.

Jednoga sam dana stajao u redu s kolegama. Čekali smo daljnje upute od
strogoga njemačkog psihologa koji je vodio program kliničke obuke.
Dugogodišnja pacijentica, krhka i ranjiva ženica, prišla je jednoj od studentica,
konzervativnoj mladoj ženi koja je očito odrasla pod staklenim zvonom.

Pacijentica joj se prijateljski obratila i djetinjasto je upitala: „Zašto svi vi ovdje
stojite? Što radite? Mogu li i ja poći s vama?" Kolegica se okrenula prema meni i
nesigurno me pitala: „Što da joj kažem?“ Iznenadilo ju je, baš kao i mene, takvo
pitanje od tako povrijeđene i izolirane osobe. Ni ona ni ja nismo joj htjeli reći
ništa što bi mogla shvatiti kao odbijanje ili ukor.

Tako smo na trenutak zašli u ničiju zemlju, u kojoj društvo ne nudi nikakva
pravila ili smjernice. Bili smo novi studenti u klinici i nismo bili spremni na
izravan susret sa shizofreničnom pacijenticom u prostoru psihijatrijske bolnice
niti na suočavanje s njezinim naivnim, prijateljskim pitanjem o mogućnosti
društvene pripadnosti. Ovdje nije moglo biti prirodne razgovorne razmjene

između ljudi koji su u stanju zapaziti kontekstualna značenja. Kakva pravila
vrijede u takvoj situaciji koja toliko prelazi granice normalne društvene