Page 187 - Jordan Peterson - 12 pravila za život

interakcije? Koje su nam bile opcije?

Samo dvije, koliko sam uspio na brzinu procijeniti. Mogao sam izmisliti
priču kojom bih svima spasio obraz ili sam joj mogao iskreno odgovoriti. „Smije
nas biti samo osam u grupi“, spadalo bi u prvu kategoriju, kao i: „Upravo
odlazimo iz bolnice." Nijedan od ta dva odgovora ne bi joj povrijedio osjećaje,
barem ne na površini, a statusne razlike koje su nas razdvajale prošle bi

nezamijećeno. Ali nijedan od tih odgovora ne bi bio sasvim točan. Zato joj
nisam dao nijedan od njih.
Rekao sam joj što sam jednostavnije i izravnije mogao da smo mi novi

studenti, da učimo da postanemo psiholozi i da nam se zato ne može pridružiti.
Taj je odgovor naglasio razliku između naše i njezine situacije i tako je jaz
između nas postao samo još veći i jasniji. Odgovor je bio grublji od pažljivo
konstruirane, bezazlene laži. Ali imao sam neodređenu svijest o tome da
neistina, s koliko god dobrom namjerom bila izrečena, može dovesti do
neplaniranih posljedica. Pacijentica se pokunjila i izgledala je povrijeđeno tim
odgovorom, ali samo na trenutak. Onda je shvatila i sve je bilo u redu. Situacija

je jednostavno takva.
Nekoliko godina prije nego što sam započeo s kliničkom obukom doživio
sam niz neobičnih iskustava. Otkrio sam da sam podložan nekim prilično

nasilnim porivima (koje dakako nisam provodio u djelo) i na temelju toga počeo
sam vjerovati da zapravo vrlo malo znam o tome tko sam i što smjeram. To me
potaknulo da počnem pozornije pratiti što radim i govorim. Iskustvo je bilo u
najmanju ruku uznemirujuće. Uskoro kao da sam se razdvojio na dva dijela:
jedan koji je govorio i drugi, odvojeniji, koji je pozorno motrio i prosuđivao.
Uskoro sam shvatio da je gotovo sve što govorim neistinito. Imao sam svoje
razloge: htio sam pobijediti u raspravi, steći status, zadiviti druge i dobiti ono što

želim. Govorom sam htio podčiniti svijet tako da mi pruži ono što sam smatrao
nužnim. Ali bio sam lažnjak. Kada sam to shvatio, počeo sam se vježbati u tome
da govorim samo ono čemu moj nutarnji glas ne će prigovarati. Počeo sam se
vježbati u tome da govorim istinu - ili, barem, da ne lažem. Uskoro, u trenutcima
kada nisam znao što učiniti, otkrio sam da je to vrlo praktična vještina. Što
napraviti kada ne znate što učiniti? Recite istinu. Tako sam, dakle, i ja postupio u

toj situaciji.
Poslije sam imao klijenta koji je bio paranoičan i opasan. Rad s paranoičnim
ljudima doista je izazov. Oni vjeruju da su na meti tajanstvenim zavjereničkim
silama koje pakosno djeluju iza kulisa. Ti su ljudi hiper-budni i hiper-