Page 222 - Jordan Peterson - 12 pravila za život

Kako treba slušati?
Carl Rogers, jedan od najvećih psihoterapeuta dvadesetoga stoljeća, znao je

ponešto o slušanju. Zapisao je: „Velika većina ljudi ne može slušati i stoga smo
prisiljeni prosuđivati, zato što je slušanje preopasno. Prvo što je potrebno za
slušanje jest hrabrost, a mi je nemamo uvijek." Znao je da slušanje može
preobraziti ljude. U tomu je smislu komentirao: „Neki od vas možda vjeruju da
dobro slušaju ljude i da ne znaju o čemu govorim. No velika je vjerojatnost da to
vaše slušanje nije bilo poput onoga o kojemu sam govorio." Predložio je
čitateljima da sljedeći put kada se nađu u raspravi s nekim provedu kratak

eksperiment: „Prekinite raspravu na trenutak i uvedite sljedeće pravilo: ‘Svaka
osoba može reći svoje tek nakon što ispravno prepriča ideje i osjećaje
prethodnoga govornika, i to tako da ih taj govornik mora potvrditi kao
ispravne.’" Ta se tehnika pokazala vrlo korisnom i u mojemu privatnom životu i
u mojoj praksi. Klijenti ponekad prihvate moj sažetak. Ponekad unesu male
ispravke. Tu i tamo dogodi se da sve potpuno krivo shvatim. Sve je to dobro

znati.
Ovaj proces stvaranja sažetaka ima nekoliko glavnih prednosti. Prva je
prednost ta da doista razumijem što druga osoba govori. U vezi s tim Rogers
primjećuje: „Zvuči jednostavno, zar ne? Ali ako pokušate, uvidjet ćete da je to

jedna od najtežih stvari koju ste ikada pokušali učiniti. Ako uistinu razumijete
osobu na ovaj način, ako ste spremni ući u njezin osobni svijet i vidjeti ga onako
kako ga ta osoba vidi, onda riskirate i vlastitu promjenu. Možda ćete početi
gledati stvari na njezin način, možda će to utjecati na vaše ponašanje ili
osobnost. Rizik od osobne promjene jedna je od najstrašnijih mogućnosti s
kojom se većina ljudi uopće može suočiti."

Druga je prednost u tome što pomaže osobi da poveže svoja sjećanja i učini
ih korisnima. Zamislite ovu situaciju: klijent mi emotivno iznosi dugačak i
zamršen izvještaj o teškomu razdoblju svojega života. Potom sažimamo taj
izvještaj od početka do kraja. Izvještaj postaje kraći. Sada je sažet u klijentovu
sjećanju (i mojemu) u obliku koji smo utvrdili. Sada je to uvelike drukčije - i, uz

malo sreće, bolje sjećanje. Sada je manje teško. Izvukli smo ono najvažnije i
sveli ga na bitno. Izvukli smo pouku priče. Sada je to opis uzroka i posljedica
svega onoga što se dogodilo, oblikovan tako da bude što manja vjerojatnost da se
ista tragedija i bol ponovi u budućnosti. „Ovo se dogodilo. Dogodilo se iz ovoga
razloga. Ovo moram činiti kako se ništa slično više ne bi dogodilo": to je

uspješno prisjećanje. To je zapravo svrha sjećanja. Ponovimo, ne prisjećamo se
prošlosti zato da bismo je „točno zabilježili", nego zato da se pripravimo za